It seems we can’t find what you’re looking for. Perhaps searching can help.
Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti. Naše putovanje kroz prošlost podijeljeno je u pet kratkih poglavlja. Prva tri odnose se na pretpovijest, od vremena lovaca-sakupljača s kraja ledenog doba, preko neolitičkih pastira do liburnskih močnika koji su dočekali osvit povijesti. Posljednja dva pokrivaju povijesna razdoblja rimske vladavine i nemirna stoljeća srednjeg vijeka.
Mezolitik
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas. Čitav sjeverni Jadran bio je kopno, prostrana travom obraslara vnica po kojoj su pasla stada divljih goveda i konja. Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka, a sam Velebit hladan i odbojan, njegovi najviši dijelovi prekriveni ledenjacima. Paleolitički lovci sakupljači zadržavali su se u blizini svojih izvora hrane, a ti su se uglavnom nalazili u dolinama koje su danas pod morem. Zbog toga ne čudi da za sada nismo naišli na njihove tragove. Tek kada se razina mora stala podizati krajem ledenog doba, ljudi su morali potražiti nove načine opstanka u višim, brdovitim predjelima. I dalje su se bavili lovom i sakupljanjem, no umjesto goveda i konja, nestalih zajedno s jadranskom ravnicom, sada su lovili divokoze i različitu drugu divljač koja je nastanjivala velebitske vrleti. Iz toga vremena potjeću i najraniji tragovi prisustva ljudi na Velebitu, neugledne mezolitičke kremene alatke iz najdubljih slojeva Vaganaške pećine pod Velikim Rujnom.
Neolitik i bakreno doba
Dolazak stočara
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti. Krševiti krajolik ne pruža puno prilike ratarima, ali je relativno pogodan za uzgoj sitne stoke. Pašnjaci su razasuti po planini na različitim visinama, pa pružaju mogućnost sezonskog korištenja. Kad se u kasno proljeće sasuši trava u podgorju, stada se izdižu na još uvijek zelene dolce i zaravni skrivene među krševitim glavicama. Ljeto provode na vršnom dijelu gorja, gdje se nalaze najveći i najbogatiji pašnjaci, a najesen, kad zahladi i padnu prve kiše, ponovo se spuštaju sve niže prema obali. Ovakva sezonska kretanja stada i pastira traju već tisućama godina, od početka neolitika. Vrijeme i erozija gotovo su posve izbrisali tragove tadašnjih skromnih nastambi i torova, no u kršu postoji mnoštvo špilja koje su također služile kao zaklon za ljude i stoku. U samom Nacionalnom parku i njegovoj neposrednoj okolici ima ih dvadesetak. Često su zagrađene suhozidima, a u neke od njih mogla su stati povelika stada ovaca i koza.
Arheološke naslage koje su se u njima nakupile čuvaju rječite materijalne ostatke – brojne kosti domaćih životinja, te istrošene alatke i pribor pretpovijesnih pastira. Naročito su zanimljivi ulomci različito oblikovanog i ukrašenog zemljanog posuđa. Lončarski stilovi s vremenom su se mijenjali pa zahvaljujući tome možemo približno odrediti vrijeme korištenja pojedinih špilja.
Brončano i željezno doba
Društveno raslojavanje i monumentalne graševine Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama.
Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara. Gradine nad Modričem, Selinama, Starigradom i Milovcem štitile su najveći prostor plodnih polja u ovom dijelu priobalja. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Najživlji promet ipak se odvijao morem, naročito za željeznog doba kada je sjevernim Jadranom gospodario pomorski narod Liburna. Malena gradina na Velikom Vitreniku, istaknutom vrhu koji se uzdiže nad ulazom u Veliku Paklenicu, vjerojatno je podignuta upravo zbog nadziranja plovidbe. S gradine se otvara pogled na velik dio Velebitskog kanala pa se odatle moglo blagovremeno upozoriti na približavanje neprijateljskih lađa ili na javiti povratak vlastitih. Oko mnogih gradina nalaze se grobovi brončanodobnih i željeznodobnih močnika koji su gospodarili ovim krajem. Po kopani su pod velikim, okruglim kamenim gomilama, u grobnim škrinjama od kamenih ploča. Većina gomila davno je raskopana, a grobovi su opljačkani. Nekoliko takvih grobnih gomila nalazi se na sjevernom rubu Starigrada, u predjelu zvanom Matkovača.
Antičko razdoblje
Uspon i pad rimske vlasti Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća “rimskog mira” koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati i raznoliki arheološki nalazi: nakit od srebra, bronce i jantara, keramičko, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Oni svjedoče o relativnom blagostanju stanovnika grada i živim trgovačkim vezama s čitavim Sredozemljem. Sudeći po nalazima iz groblja, život u Argyruntumu zamro je početkom 4. stoljeća po Kristu. Razdoblje mira poremetile su provale “barbarskih” naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države. Posljednji pokušaj da se jadranska obala vrati u sastav Carstva pripao je istočnorimskom caru Justinijanu. Sredinom 6. stoljeća po Kristu on je dao sagraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu obalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem istočno od Selina, te kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.
Srednji i novi vijek
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom “velika seoba naroda”. To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u “ničiju zemlju”, poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti.
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas.
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti.
Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama. Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara.
Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća “rimskog mira” koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Razdoblje mira poremetile su provale “barbarskih” naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države.
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom “velika seoba naroda”. To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u “ničiju zemlju”, poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
Mezolitik
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas. Čitav sjeverni Jadran bio je kopno, prostrana travom obraslara vnica po kojoj su pasla stada divljih goveda i konja. Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka, a sam Velebit hladan i odbojan, njegovi najviši dijelovi prekriveni ledenjacima. Paleolitički lovci sakupljači zadržavali su se u blizini svojih izvora hrane, a ti su se uglavnom nalazili u dolinama koje su danas pod morem. Zbog toga ne čudi da za sada nismo naišli na njihove tragove. Tek kada se razina mora stala podizati krajem ledenog doba, ljudi su morali potražiti nove načine opstanka u višim, brdovitim predjelima. I dalje su se bavili lovom i sakupljanjem, no umjesto goveda i konja, nestalih zajedno s jadranskom ravnicom, sada su lovili divokoze i različitu drugu divljač koja je nastanjivala velebitske vrleti. Iz toga vremena potjeću i najraniji tragovi prisustva ljudi na Velebitu, neugledne mezolitičke kremene alatke iz najdubljih slojeva Vaganaške pećine pod Velikim Rujnom.
Neolitik i bakreno doba
Dolazak stočara
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti. Krševiti krajolik ne pruža puno prilike ratarima, ali je relativno pogodan za uzgoj sitne stoke. Pašnjaci su razasuti po planini na različitim visinama, pa pružaju mogućnost sezonskog korištenja. Kad se u kasno proljeće sasuši trava u podgorju, stada se izdižu na još uvijek zelene dolce i zaravni skrivene među krševitim glavicama. Ljeto provode na vršnom dijelu gorja, gdje se nalaze najveći i najbogatiji pašnjaci, a najesen, kad zahladi i padnu prve kiše, ponovo se spuštaju sve niže prema obali. Ovakva sezonska kretanja stada i pastira traju već tisućama godina, od početka neolitika. Vrijeme i erozija gotovo su posve izbrisali tragove tadašnjih skromnih nastambi i torova, no u kršu postoji mnoštvo špilja koje su također služile kao zaklon za ljude i stoku. U samom Nacionalnom parku i njegovoj neposrednoj okolici ima ih dvadesetak. Često su zagrađene suhozidima, a u neke od njih mogla su stati povelika stada ovaca i koza.
Arheološke naslage koje su se u njima nakupile čuvaju rječite materijalne ostatke – brojne kosti domaćih životinja, te istrošene alatke i pribor pretpovijesnih pastira. Naročito su zanimljivi ulomci različito oblikovanog i ukrašenog zemljanog posuđa. Lončarski stilovi s vremenom su se mijenjali pa zahvaljujući tome možemo približno odrediti vrijeme korištenja pojedinih špilja.
Brončano i željezno doba
Društveno raslojavanje i monumentalne graševine Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama.
Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara. Gradine nad Modričem, Selinama, Starigradom i Milovcem štitile su najveći prostor plodnih polja u ovom dijelu priobalja. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Najživlji promet ipak se odvijao morem, naročito za željeznog doba kada je sjevernim Jadranom gospodario pomorski narod Liburna. Malena gradina na Velikom Vitreniku, istaknutom vrhu koji se uzdiže nad ulazom u Veliku Paklenicu, vjerojatno je podignuta upravo zbog nadziranja plovidbe. S gradine se otvara pogled na velik dio Velebitskog kanala pa se odatle moglo blagovremeno upozoriti na približavanje neprijateljskih lađa ili na javiti povratak vlastitih. Oko mnogih gradina nalaze se grobovi brončanodobnih i željeznodobnih močnika koji su gospodarili ovim krajem. Po kopani su pod velikim, okruglim kamenim gomilama, u grobnim škrinjama od kamenih ploča. Većina gomila davno je raskopana, a grobovi su opljačkani. Nekoliko takvih grobnih gomila nalazi se na sjevernom rubu Starigrada, u predjelu zvanom Matkovača.
Antičko razdoblje
Uspon i pad rimske vlasti Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća “rimskog mira” koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati i raznoliki arheološki nalazi: nakit od srebra, bronce i jantara, keramičko, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Oni svjedoče o relativnom blagostanju stanovnika grada i živim trgovačkim vezama s čitavim Sredozemljem. Sudeći po nalazima iz groblja, život u Argyruntumu zamro je početkom 4. stoljeća po Kristu. Razdoblje mira poremetile su provale “barbarskih” naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države. Posljednji pokušaj da se jadranska obala vrati u sastav Carstva pripao je istočnorimskom caru Justinijanu. Sredinom 6. stoljeća po Kristu on je dao sagraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu obalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem istočno od Selina, te kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.
Srednji i novi vijek
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom “velika seoba naroda”. To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u “ničiju zemlju”, poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti.
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas.
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti.
Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama. Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara.
Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća “rimskog mira” koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Razdoblje mira poremetile su provale “barbarskih” naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države.
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom “velika seoba naroda”. To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u “ničiju zemlju”, poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
