It seems we can’t find what you’re looking for. Perhaps searching can help.
Kao višestoljetno sjedište distrikta ili kotara, Donja Stubica je okupljala i do 40000 žitelja, a upravno-političke značajke pogodovale su i kulturnom razvoju kraja. Na području Donje Stubice nalazimo od 16. do 19. st. nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka. Najpoznatiji je dvorac Stubički Golubovec, a župna crkva Presvetog Trojstva u rangu je najznamenitijih gotičkih sakralnih spomenika kulture Hrvatskog zagorja.
Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.
Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.
Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.
Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.
Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine, na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.
Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.
Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.
U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
Kao višestoljetno sjedište distrikta ili kotara, Donja Stubica je okupljala i do 40000 žitelja, a upravno-političke značajke pogodovale su i kulturnom razvoju kraja. Na području Donje Stubice nalazimo od 16. do 19. st. nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka. Najpoznatiji je dvorac Stubički Golubovec, a župna crkva Presvetog Trojstva u rangu je najznamenitijih gotičkih sakralnih spomenika kulture Hrvatskog zagorja.Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine, na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.
Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.
Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.
Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.
Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine, na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.
Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.
Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.
U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
Kao višestoljetno sjedište distrikta ili kotara, Donja Stubica je okupljala i do 40000 žitelja, a upravno-političke značajke pogodovale su i kulturnom razvoju kraja. Na području Donje Stubice nalazimo od 16. do 19. st. nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka. Najpoznatiji je dvorac Stubički Golubovec, a župna crkva Presvetog Trojstva u rangu je najznamenitijih gotičkih sakralnih spomenika kulture Hrvatskog zagorja.Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine, na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
