Prvi stanovnik Splita bio je car Dioklecijan koji je baš u toj pitomoj uvali odlučio oko 293. godine poslije Krista sagraditi raskošnu carsku vilu od oko 30 tisuća metara četvornih u koju se povukao nakon odlaska sa trona rimskog imperatora.Burna stoljeća nakon toga od vile su učinila grad u koji su prvi ušli stanovnici obližnje Salone u bijegu pred Avarima i Slavenima.Smjenjivale su se potom u gradu koji je rastao izvan zidina palače mnoge vlasti, od hrvatskih kraljeva u 10. stoljeću, preko mađarske i mletačke administracije, do francuskih vladara i Austro-ugarske monarhije.Pretpostavlja se da je na području današnjeg središta grada još u antici postojalo naselje Aspalathos/Spalatos (grč.). Podrijetlo njegova imena se izvodi od biljke brnistre (žuke, lat. Calicotome villosa) koja ovdje raste u izobilju. Grčki naziv za nju je aspalathos (ασπάλαθος).U srednjovjekovnim latinskim ispravama i velikom broju dokumenata grad se naziva Spalatum, a talijanska izvedenica imena je Spalato. Hrvatsko ime grada bilo je Split, a tijekom 19. stoljeća u službenim se dokumentima hiperijekaviziralo u Spljet, da bi potom opet bilo promijenjeno u današnje ime grada.Po drugoj teoriji, koju navodi Toma Arhiđakon ime grada je nastalo od latinske riječi za Dioklecijanovu palaču (palatium = S-palatium).Druga zabilježena imena su: Spalatrum, Spalathron, Spalantum, Spaleta, Spalat, Spalatro.Značajnije naseljavanje Dioklecijanove palače započelo je vjerojatno od 7.st., u vrijeme prvih slavensko-avarskih provala. Kasnije se Split proširio i izvan zidina. Poslije doseljenja Hrvata, Split je ostao romanski grad. Dugo je bio dio takozvane Bizantske Dalmacije budući da je kao i drugi gradovi na obali povremeno bio pod vlašću Bizanta, a povremeno pod kontrolom hrvatskih knezova i kraljeva . Split je kristijaniziran u to doba, pa je tako i carev mauzolej postao crkva.U 10. stoljeću su se u Splitu održali ključni crkveni sabori, koji su odlučili o sudbini glagoljaša.Od 15. stoljeća do pada Mletaka 1797., cijela je Dalmacija (s izuzetkom Dubrovačke Republike) bila pod mletačkom vlašću. Za vrijeme turskih osvajanja, dijelom splitskog zaleđa zavladali su Osmanlije pa se Split počeo razvijati kao grad na granici i kao uvozno-izvozna luka. Grad je i ranije bio kulturno središte u kojem je djelovao jedan od prvih i najboljih hrvatskih književnika, pisac Marko Marulić, autor poznatog epa Judita.Od 1805. do 1813. Splitom je, kao i cijelom Dalmacijom, vladala napoleonska Francuska. Uspomena na kratkotrajnu vlast Francuza u Splitu je prva suvremena ulica, danas Marmontova, nazvana po francuskom maršalu Augustu Marmontu i marjanski vrh Telegrin. Po Napoleonovom porazu, Dalmacija je pripala habsburškoj Austriji.Nakon austro-ugarske nagodbe i stvaranja dvojne monarhije, Split je pripao austrijskom dijelu Monarhije kao dio Kraljevine Dalmacije. Split je bio jedno od žarišta borbe pro-talijanskih (u početku ne pro-talijanskih) autonomaša i narodnika koji su se zalagali za čvršće veze s ostatkom Hrvatske.Po svršetku prvog svjetskog rata Dalmacija ulazi u novostvorenu državu (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), koja kasnije postaje Jugoslavija). Grad od tada dijeli sudbinu Hrvatske i Hrvata u njoj.