Ražanac je smješten na obalama Velebitskoga kanala u Sjevernoj Dalmaciji, 22 km sjeveroistočno od grada Zadra. Nalazi se na križištu županijske ceste Ž6007 [Ražanac – Zadar (D407)] i nerazvrstanih cesta. Gospodarska osnova je tradicionalno poljodjelstvo, vinogradarstvo, ribarstvo, stočarstvo, obrada plastike, turizam (Turistička zajednica, autokampovi, apartmani…), trgovina, ugostiteljstvo i obrti (autoprijevoz, stolarski, keramičarski, mesarski, pekarski…).Legenda o junakinji NidićkiNa početku Kandijskog rata (1645.) Turci su napali Ražanac, ali bez uspjeha zahvaljujući domišljatosti i hrabrosti ražanačkih žena, a ponajviše, kako legenda kaže, junakinji Nidićki. Dok su se vodili veći ratovi na istoku Europe bosanski je paša Ibrahim po nalogu Porte (Carigrada) odlučio napasti Dalmaciju. Lički sandžak Halil-beg je krenuo sa nekoliko tisuća vojnika preko Ravnih kotara na Nin, koji je u to vrijeme bio lijep i bogat grad. Krećući se tako silna vojska prema Ninu odvojilo se 709 konjanika i krenulo prema Ražancu paleći i pljačkajući u svakom selu kroz koje su prošli. Ražanac je, međutim, bio dobro utvrđen, jer mu je sa sjevera, istoka i zapada bilo more, a sa južne debeli zid sa tri kule. Sa vanjske strane zida bile su dvije potleušice (kamene kućice pokrivene slamom), gdje su noćnu stražu držali puškari, kojima je bio zadatak da na vrijeme obavijeste stanovništvo o turskoj opasnosti.Zbog učestalih turskih nasrtaja mještani Ražanca i okolnih sela zatražili su pomoć u ljudstvu Mletačkog Senata, a ovi su im, ni manje ni više, poslali dvadeset vojnika za obranu. Mletački vojnici su uvijek ostajali u ražanačkoj utvrdi, a svi Ražančani, koji su bili sposobni za nošenje oružja, borili su se po okolici s Turcima da bi obranili svoja ognjišta. Tako je bilo i tog dana kad je na Ražanac nasrnulo 709 turskih konjanika. Naime, Ražančani su krenuli u ispomoć Ninjanima, jer su čuli da je na Nin krenula golema turska vojska, a u Ražancu su ostali starci, pedesetak žena, djeca i dvadeset mletačkih vojnika. Ražančani nisu odmaknuli ni 5-6 kilometara kad su se na brijegu pojavile turske čete. Mletački vojnik, koji je čuvao stražu na vrhu kule, odmah je primijetio silnu tursku vojsku i počeo vikati iz sveg glasa: “Aberia, na noge se braćo, evo Turakah, na noge se!”Zatim se brzo spustio niz ljestve, trčeći pošao do crkve i desetak-petnaest puta zazvonio zvonom da bi svi čuli uzbunu. I malo i veliko se prepalo kad čuše viku vojnika i zvuk zvona. Znajući o kakvoj je opasnosti riječ, jer to nije bila prva uzbuna u ondašnja nemirna vremena, svi potrčaše prema velikoj kuli noseći noževe, puneći puške, vukući kose, srpove, sjekire i druge alate s kojima se može lakše zadati smrt. Vojvodica ove čudne ženske čete bijaše neka baba Nidićka koja je išla ispred svih s puškom na ramenu i nožem u ruci. Popela se na zid i okrenuvši se hrabrim braniteljicama poče ih bodriti: “Amo ćerce, amo, evo pasah nedajmo im pristupiti k našim vratim; pogledajte na me. Sve da i otmu turci Ražanac malo bi baba štetovala, jer mi nebi drugo već da život mogli oteti, koji je i tako slab i pod teškim bremenom ljute starosti pritisnut, ter malo može produljiti; nemam roda ni poroda, nemam kuće ni kućišta, neg drugom kudilju predem da me prirani i priderži, a vi imate kuću, rod, pleme, vašu dicu koju će oni bisni psi prid vašim očima nemilo pokresati, ako im dojdu pod ruke, dom Božji biti će porobljen i uskvernjen dilim nepodobnim… vaše poštenje…! Oprimo se daklem ter žive Turkom nepridajmo se!”I tako dok je junakinja Nidićka bodrila svoju družbinicu dođoše turski konjanici pod ražanačke zidove. Kad prvi Turci dođoše na puškomet, junakinja prva, a za njom i sve ostale žene sasuše paljbu na Turke. Nekoliko Turaka se strmoglavi sa konja, a ostali uvidjevši da je obrana sačinjena većinom od žena smijući se i rugajući potrčaše prema zidinama, misleći da će ih sama galama i rzanje konja sa zida preplašiti. Ali hrabre Ražančanke i nekoliko muškaraca se ne da, već uz bodrenje i podršku junakinje Nidićke prolijeva vruću vodu, bacaju paklinu, sijeku gdje god nož i kosa mogu dohvatiti, udaraju sjekirama, sijeku srpovima i neprestano pucaju iz pušaka. Ginu naše junakinje, ali padaju i Turci. Međutim, turska sila je prejaka za pedeset žena i djevojaka i dvadeset vojnika. Kad je počelo nedostajati baruta i olova žene su u strahu gledale kako će Turci za nepunih petnaestak minuta osvojiti Ražanac, njih poubijati, a djecu im odvesti u ropstvo. Tako bi i bilo da im se sreća nije osmjehnula u posljednji čas. Naime, jedna od dvije spomenute stražarske potleušice se zapalila, a junakinja Nidićka, domišljata i bistra kakva jest, vidjevši da potleušica gori, radosnim glasom poviče: “Sad smo dobile, moje bojnice vridne, amo za mnom samo tri četiri a vi drugo branite se što bolje možete, eto mene do časa s ́srićom u ruci!”Zatim skoči sa zida, a za njom krenuše četiri žene koje su joj bile u tom trenutku najbliže. Ostale kad čuše što baba govori, koju su već za vidovitu držaše, ohrabriše se i još žešće se počeše braniti. Nije prošlo ni pet-šest minuta, kad eto junakinje sa četiri drugarice vukući svaka košnicu pčela. Junakinja korača ispred svih kao da joj je petnaest godina i još iz daleka viče iz sveg glasa da se je jedva moglo čuti: “Udrite, udrite, eto i nas sad ćemo im dati po repu.”Kad mletački vojnici i žene, koje se zajedno s njima braniše od Turaka, opaziše što baba radi, počeše se križati i čuditi, ali pretpostavljajući da joj je to njena vila posestrima rekla za pobijediti Turke jako se obradovaše i jedva dočekaše da dođe do njih. Kad je baba došla ispod zida zapovjedi da se prihvate košnice i sačuvaju dok se i ona ne popne gore. Kad se Nidićka popela na zid uze u ruke sjekiru pa udari po košnicama. Nakon toga rascijepljene košnice baci sa zida u pepeo i žar zapaljene potleušice ne hajući što je ujedaju pčele. Kad su košnice pale u zapaljenu potleušicu razbiše se, a pčele u rojevima izletješe i navališe na Turke i njihove konje. Razbješnjene pčele ujedale su Turke gdje god su stigle tako da se ovi više nisu mogli braniti. Turski konji, osjetivši komešanje na leđima i ubadanje po sebi, počeše se propinjati i trčati tamo-amo po gomilama i kamenjaru. Kad baba Nidićka vidje pomutnju poviče: “Eto naših! Eto naših milom Bogu hvala! Čekajte sad Turske strašivice koje ste došle s ́ženskim boj biti, čekajte ako ste harni”, pa opet okrenuvši se k’ istoku kao da nekoga vidi: “Berže, berže bratjo evo Turakah na selu, berže!” Jadni Turci, kad začuše tu iznenadnu viku, uz sve nedaće, počeše drhtati i blijedjeti od straha. U toj pomutnji jedan Turčin poviče: “Valaj bižmo eto kaurina!” Ostali Turci, kad začuše taj glas, na brzinu skočiše na konje, neki i bez kape i bez saruka, pobjegoše preko ražanačkih ograda, bojeći se kaurina (turski naziv za kršćanina, uskoka), koji su taj dan veselo jeli i pili u Islamu u Jankovića dvorima, a o njima nisu ni mislili. Eto, tako se Ražanac tog dana na “predziđu kršćanstva”, uz pomoć jedne priproste i siromašne starice i maleni broj hrabrih žena obranio od Turaka. Od tog dana baba Nidićka je u Ražancu uživala najveći ugled, majke su djeci pričale priče o njoj, junaci su je štovali i častili, a djevojke su joj pjesme pjevale u kolu.
Ražanac
Regija
Ražanačko kolo
Ražanačko kolo je jedan od najsvijetlijih bisera hrvatskog folklora.Ražanačko kolo plesalo se na Badnjak do ponoći i na Veliki petak prije Uskrsa. Osim pred crkvom, plesalo se na…
Regija
Radovinska nošnja
Radovinska nošnjaKao prvi dio nošnje žene su oblačile guće jednostavne bijele pletene maje dugih ruka. Povrh guće, kao temeljno ruho nosila se košulja, u starije vrijeme od lana,…
Regija
Castrum Liube
Na ravnom vrhu rta Ljubljana nalaze se tragovi zidanih fortifikacija i ruševine troapsidalne crkve. To su ostaci utvrde koja se imenom Castrum Liube javlja u srednjem vijeku od…
Regija
Tumuli i mirila
Tumul Matakova glavicaTumul Matakova glavica nalazi se s desne strane ceste Zadar- Pag, 280 m istočno od tumula Jokina glavica, u blizini starokršćanskih dvojnih crkava na lokalitetu Glavčine….
Regija
Kaštel u Ražancu
Gradnja kaštela za obranu od Turaka na području Ražanca početkom 16. stoljeća dio je šireg procesa utvrđivanja pojedinih mjesta u zadarskom kopnenom zaleđu, koji je osobito intenziviran nakon…
