Geografski smještaj Metkovića, te otvorenost doline Neretve prema moru, svrstava ga u mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi. Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanskog Carstva, Metković je ipak sačuvao svoju pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.Prema arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. Metković se, koliko je do sada poznato, prvi put spominje 1422. u jednom sudskom spisu datiranom 17. siječnja 1422. (Lamenta de foris. IV. fol 389’), koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku. Radi se o tužbi jednog vlasnika barke protiv carinika iz Neretve koji su mu zaplijenili barku punu razne robe “…in flumaria Narrenti subtus Metchovich…” (…na rijeci Neretvi pod Metkovićem…). Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji osvajaju Poneretavlje. Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf G. Gastaldi 1570. godine. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turske carevine i Mletačke Republike. Prema popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja. Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad ima dvije kinodvorane, hotel “Zagreb”, gradski park, Turističko društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu, pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade.