Čačvina

Položaj

Utvrda Čačvina nalazi se 8 kilometara sjeveroistočno od grada Trilja na lijevoj obali Cetine. Nalazi se na nadmorskoj visini od 705 m i pruža se sukladno obliku litice istok-zapad.
Nalazila se na povijesnoj granici između Cetinske, Imotske i Livanjske županije. Osim što je čuvala Trilj, čuvala je i plodno Sinjsko polje i putove stočara koji su većinom bili vlaške etničke pripadnosti. Samo područje oko tvrđave bilo je neplodno pa u njenoj neposrednoj blizini nemamo tragove naseljenosti.

Povijest utvrde

Prostor Čačvine naseljen je još od prapovijesti, što nam potvrđuju okolni nalazi gradina i gomila. Ostaci obližnje antičke ceste Salona – Argentaria potvrđuju naseljenost i tijekom antike. Pronađen je i miljokaz iz druge polovice 2. stoljeća iz vremena rimskog cara
Maksimina Tračanina. Moguće da je Čačvina postojala još u kasnoj antici za vrijeme 4. ili 5. stoljeća te su ostaci te rane utvrde uklopljeni u srednjovjekovnu, a ostaci kapitela stupa moguće ukazuju na starokršćansku crkvu u blizini.
Područje Čačvine bilo je od 13. stoljeća pod vlašću knezova Bribirskih – Šubića koji su između ostalog imali i status cetinskih knezova. Nema dokaza da su Šubići izgradili ovu utvrdu.

Nakon poraza Mladena Šubića 1322. godine Ivan Nelipac zavladao je ovim područjem koje je nakon njegove smrti pripalo njegovom sinu Ivanu II. Ova značajna utvrda prvi put se spominje 1371. godine, ali moguće je da je nastala i ranije. Povijesni dokumenti spominju kako je bosanskim plemićima na povratku iz Splita ukradena sol te za to krivnju preuzimaju sitni plemići iz dalmatinskog zaleđa među kojima je bio kaštelan Čačvine, što je potvrda postojanja utvrde u toj godini. Od tad je utvrda pod direktnom kontrolom Ivana II. koji ju zajedno s drugim posjedima pokušava prenijeti svojoj kćeri Katici.

Utvrda je prvi put došla u opasnost 1415. godine kada prodiru Osmanlije koje je pozvao bosanski veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Utvrda je došla u opasnost i s druge strane zbog mletačkog
zauzimanja obalnih gradova u prvoj polovici 15. stoljeća. Cetinski knez Ivaniš daje svom zetu Hanžu Frankopanu sve svoje posjede uključujući Čačvinu. Nedugo nakon toga, Hanž umire 1436. te Čačvina prelazi u ruke bana Matka Talovca.

Nakon brojnih velikaških borbi Čačvina dolazi pod vlast hercega Stjepana Vukčića Kosače koji spretnom politikom zadržava kontrolu nad utvrdom sve do smrti 1466. godine. Nakon toga Čačvina dolazi pod direktnu vlast kralja Matije Korvina koji većinom uspješno brani Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo od Osmanlija.

Čačvina je podlegla pod osmanskim napadima vjerojatno 1513. godine, a prvi izvori spominju je pod osmanskom vlašću 1516. godine. Nakon pada Klisa 1537. granica između Osmanlija i Mlečana pomiče se prema obali pa Čačvina gubi vojnu važnost.

Za vrijeme turske vlasti Čačvina pripada Hercegovačkom sandžakatu i mostarskom kadiluku. Njen je garnizon, po izvoru iz 17. stoljeća činilo 30 ljudi, a tada je bila pod jurisdikcijom imotskog kadije. Tvrđava se obnavlja za vrijeme Kandijskog rata nakon oslobođenja Klisa godine. Padom Sinja Osmanlije nakratko napuštaju i Čačvinu, ali je ponovo osvajaju do kraja stoljeća. Za vrijeme Drugog morejskog rata (1714.-1718.) Čačvina je ponovo oslobođena, a njen novi kaštelan Ante Grabovac prvi put se spominje 1717. godine. Pod mletačkom vlašću utvrda ostaje do kraja 18. stoljeća. U drugoj polovici 18. i u 19. stoljeću
ona gubi svoju vojnu važnost i polako propada, a danas je u ruševinama.

Podno nje je u 18. stoljeću podignuta crkva Svih svetih, a njen zvonik u 19. stoljeću.