Zadvarje

Položaj

Zadvarje je malo mjesto u Dalmatinskoj zagori smješteno na važnom prometnom putu koji spaja obalu s unutrašnjošću. Nalazi se u blizini mora i na lijevoj obali kanjona rijeke Cetine gdje njen tok skreće prema jugozapadu. Iznad Zadvarja smjestila se utvrda Zadvarje još zvana Duare što bi prevedeno značilo vrata. Utvrda leži na zapadnim obroncima planine Biokovo na jako važnom strateškom položaju.

U neposrednoj blizini Zadvarja nalazilo se nekoliko malih utvrda koje su Osmanlije sagradile zbog lakše obrane utvrde Duare. Lanac ovih utvrda se proteže od oko sto metara zapadno od utvrde do Gornjih Brela gdje se nalazi posljednja u nizu ovih malih utvrđenja. Sve utvrde se nalaze na prirodnom uzvišenju, a većinski su imale funkciju osmatračnica.

Ukupno ih je bilo šest od kojih su dvije neimenovane, a ostale su poznate pod lokalnim nazivima: Bila, Poletnica, Avala i Turska kula. Poletnica je posljednja u nizu te je mogla nadzirati i prilaze s mora.

Povijest utvrde

Na ovom području postoje tragovi naseljenosti još od prapovijesti. Osim što su na samom području utvrde pronađeni fragmenti prapovijesne keramike, u okolici su vidljive gradine te brojni ostaci tumula i pećine. Sudeći po kartografskim izvorima moguće je da se na području Zadvarja nalazila antička Inaronia. Unatoč tome, osim par ulomaka keramike, rimski nalazi su oskudni.

Iz razdoblja kasne antike pronalazimo ulomke starokršćanskog crkvenog namještaja iz crkve u obližnjem selu Katuni i zaseoka Nejašmići pored Šestanovca. Rani srednji vijek donosi značajne nalaze u obliku arolinškog mača tipa K iz 9. stoljeća s nepotpunim imenom vladara i koplje s krilcima. U obližnjem Kreševu pronađen je mač tipa H što potvrđuje važnost ovog područja. Prvi spomen naselja Zadvarje u povijesnim izvorima je iz 1408. kada se nalazilo pod vlašću bosanskog kralja unutar župe Radobilje. Sredinom 15. stoljeća ovim područjem je vladao bosanski herceg Stjepan Vukčić Kosača koji gradi utvrdu Radobilj i most preko rijeke Cetine. Nakon njegove smrti ovim područjem vlada Mletačka Republika. Sama utvrda Duare vjerojatno je sagrađena u drugoj polovici 15. stoljeća, ali se ne zna točno kad. Najkasnije je dovršena 1482. godine kada se prvi put spominje u povijesnim izvorima. To je ujedno i njen jedini spomen s kraja 15. i iz prve polovice 16. stoljeća.

Ne zna se je li ju dao izgraditi herceg ili mletačke vlasti. Ovo područje često je mijenjalo gospodare tijekom 15. stoljeća pa je teško odrediti točan tijek povijesnih događaja. Zbog osmanskih prodora 1502. Poljičani u suradnji s Radobiljanima ruše mostove preko Cetine, ali unatoč tome Osmanlije najvjerojatnije 1503. godine zauzimaju Duare i samo naselje Zadvarje te im je time otvoren put prema primorju.

Mirom između Mlečana i Turaka 1502. od cetinskih utvrda samo Viseć, Starigrad i Omiš ostaju pod Mlečanima. Nakon osvajanja Zadvarja Osmanlije nastavljaju napade na Poljičku kneževinu te se ona predaje 1514. godine. Unatoč tome ratovi na ovom području se nastavljaju kroz 16. stoljeće.

Kršćani u drugoj polovici 16. stoljeća preuzimaju inicijativu te iz tog razloga Osmanlije dodatno utvrđuju Zadvarje, te izvori spominju i gradnju drugih utvrda koje su im služile za obranu. Osmanlije su sredinom 16. stoljeća sagradili ove utvrde da bi zaštitili prilaze utvrdi Zadvarje primarno s morske strane. Navodno je podno Poletnice poginuo zadvarski dizdar Hasan-Aga Arapović 1669. godine tijekom jednog od brojnih sukoba na ovom području zbog kontrole nad Zadvarjem. Nakon oslobođenja utvrde Duare mletačke vlasti su održavale ove utvrde sve do potkraj 18. stoljeća kada su prepuštene propadanju.

Tvrđava je tijekom 17. stoljeća više puta mijenjala vlasnike pri čemu je oštećena eksplozijama baruta i topovskim bombardiranjima, a konačno je oslobođena 1684. godine. Već sljedeće godine uspješno se obranila od velikog osmanlijskog napada. Utvrdu je od pada spasio njen zapovjednik Augustin Tartaglia jurišem iz utvrde. Utvrda je nedugo nakon toga obnovljena. Oslobađanjem Imotskog 1717. godine gubi na važnosti zbog nestanka neposredne turske opasnosti, ali unatoč tome zadržava se u njoj garnizon sve do početka 19. stoljeća.