Nutjak

Utvrda Nutjak nalazi se na litici na desnoj obali rijeke Cetine 3 km nizvodno od Trilja.
Radi se o kasnosrednjovjekovnoj utvrdi među čijim se ostatcima ističe okrugla glavna kula
koja je pripadala sjevernom bedemu ovog utvrđenja.

Okolica Nutjaka bila je kontinuirano naseljena od mezolitika, o čemu nam svjedoče
mnogi arheološki nalazi pronađeni u koritu same rijeke. U srednjem vijeku prostor ove utvrde, kao i Trilj, pripadao je posjedu “Brodarić”. Poljički knez Petar Dražojević 1456. godine dobiva ovaj posjed te od tada on pripada Poljičkoj kneževini. Od sredine 15. stoljeća
Osmanlije sve češće provaljuju u Dalmaciju kao i u sve južne dijelove Hrvatsko-ugarskog
Kraljevstva. Napadi se posebno intenziviraju pri kraju stoljeća poslije Krbavske bitke 1493.
godine. Zbog obrane od Osmanlija Petrov sin Žarko podiže ovu utvrdu pri kraju 15. stoljeća.
Utvrda je čuvala most preko rijeke kao i sjeverni prilaz Poljicima. Gradnja Nutjaka se datira između 1482. i 1492. godine. U povijesnom opisu Poljica iz 1482. nema spomena utvrde dok se 23. travnja 1492. godine utvrda spominje u papinskoj buli. Papa je nudio oproštenje grijeha posjetiteljima crkve sv. Marije kraj Sinja na blagdan Duhova koji su donirali novac za njenu obnovu kao i za obnovu utvrde Nutjak.
Žarko Dražojević se istakao u borbi protiv Osmanlija, o čemu je pisao mletački
kroničar Marino Sanudo. Njegovo junaštvo dovelo ga je do naslova mletačkog viteza 1501.
godine, kao i do velike količine novca kojim je financirao obnove Nutjaka i obrambene ratove protiv Osmanlija. Osmanske snage opsjedale su Sinj 1508. godine, a u pomoć mu je priskočio Žarko Dražojević. U zasjedi kod Klisa najslavniji poljički knez poginuo je u borbi. Pokopan je u splitskoj katedrali.

Utvrda dolazi u osmanske ruke najkasnije 1510. godine, o čemu nam svjedoči Marino
Sanudo. Pred pad utvrde njen garnizon činila su samo četiri mletačka vojnika koji su izgubili
kontrolu nad utvrdom pomažući mještaninu koji se našao pod napadom vukova. Pod turskom vlašću Nutjak je ostao skoro dva stoljeća. Njegovu posadu tijekom druge polovine 16. stoljeća je činilo 20 vojnika te je tvrđava bila bez topovskog naoružanja. Spadala je pod upravu imotskog kadije koji ju je redovito obilazio zajedno s Čačvinom.

Bila je dio kliškog ili hercegovačkog sandžakata. Prema narodnoj legend Osmanlije su izgubili kontrolu nad utvrdom na prijevaru tako što su otišli braniti Čačvinu od kršćana. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Nutjak ostaje na osmansko-mletačkoj granici, a Čačvina pod Osmanlijama te se Nutjak 1701. godine obnavlja. Tijekom 18. stoljeća Nutjak gubi vojnu važnost zbog gradnje mletačke utvrde u Gardunu kao i pomicanja granice prema Osmanlijama na jugoistok.