Zavičajni muzej Poreštine

Zavičajni muzej Poreštine najstarija je muzejska institucija u Istri osnovana 1884. godine.
Primarna zadaća Muzeja je sakupljanje, čuvanje, istraživanje civilizacijskih i kulturnih dobara Poreštine, njihova stručna i znanstvena obrada te prezentacija javnosti temeljem stručnih, znanstvenih i drugih obavijesnih sredstava. U lapidariju dvorišta Zavičajnog muzeja Poreštine izloženi su heraldički predmeti u širem smislu riječi (artefakti, dijelovi sakralnih ili svjetovnih arhitektonskih objekata i kameni spomenici) na kojima je apliciran heraldički simbol kao strukturni ili samo dekorativni element. Predmeti čine jedinstvenu cjelinu povijesnog odjela a imaju temeljnu ulogu u promicanju i predstavljanju gradskog plemstva koje je na neki način određivalo i upravljalo političkim tijekovima, a izravno i samim gradskim socijalno-gospodarskim razvitkom Poreča.  U prizemlju Zavičajnog muzeja Poreštine smješten je Lapidarij u koji su uklopljeni dragocjeni kameni spomenici (sarkofazi, kapiteli, nadgrobni spomenici, kamene žare, bazamenti kipova, are, zavjetni spomenici i dr.) koji nam govore o bogatom rimskom kulturnom naslijeđu ovoga kraja. Osobitu pozornost zaslužuje kamena ara Tita Volusija Hermesa na kojoj su reljefno isklesane dvije scene iz poljodjelskog života porečkog agera, prizori berbe maslina i grožđa. Jednako važan epigrafski spomenik je ara koju je Tit Abudije Ver, viceadmiral ravenske flote, posvetio Neptunu i Augustovom božanstvu. Iz teksta saznajemo da je Tit Abudije Ver vlastitim sredstvima obnovio Veliki hram, sagradio gat u luci te skulpturama ukrasio kuću. U prizemnom su prostoru također izloženi reprezentativni primjerci Prapovijesne zbirke koji potječu iz razdoblja od VI. do II. stoljeća pr. Krista. Zastupljeni materijali u izložbi su keramika, kamen i metal. Velika većina izložaka proizlazi iz prapovijesnih nekropola iz okolice Poreča: Picugi, Sv. Andeo, Mali Sv. Andeo i Mordele.
Salon prvog kata Palače Sinčić tipična je reprezentativna sala istarskog nobiliteta u gradovima. Ovaj «piano nobile» otvara se u četiri «stance» dvokrilnim oslikanim vratima, a mala su vrata veza s krilom zgrade u kojem se nalazila posluga. Na poprečnim stranama salona otvaraju se balkoni dvorišta i Dekumanusove ulice. U salonu su izloženi namještaj i slike sto su pripadale nekima od najznačajnijih porečkih i istarskih obitelji. Veliki stol sa stolicama posred salona potječu iz Palače de Vergottini smještene pored ulaza u katedralu, a namještaj uz balkon na glavnoj ulici iz salona obitelji Polesini. Izvorno je u salonu izložena Posljednja večera, nastala kao kopija Palminog djela iz Eufrazijane. Preostali portreti i namještaj potječu uglavnom od porečkih obitelji, a samo jedna (Šepić – Sepic) ima sigurno ime vlasnika. Svi portreti pripadaju ostavštini Carli, od Tarsie Bradamante – Carli iz početka 17. st. do portreta Gian Rinalda Carli iz samog kraja seicenta, Grb porečke plemenitaške obitelji Corsini nad Dekumanusovom ulicom pandan je amblemu Sinčićevih, s kojima su bili u najužem srodstvu, te uz Posljednju večeru i nama neznani namještaj, davahu prijemnom salonu «piana mobile» potrebnu reprezentativnost. Obitelj Sinčić potječe iz dalmatinskog zaleđa prema Hercegovini, gdje su za Veneciju ratovali protiv Turaka i stekli nobilitet. Kao plemenitaška hvarska obitelj preselila se nakon Uskočkog rata u Istru početkom seicenta.
U bočnim je prostorijama prvog kata smještena Antička zbirka. Predmeti izloženi u vitrinama su pronađeni na Poreštini. Pretežno su od kamena, keramike, stakla i metala. Po jedinstvenosti plastične izvedbe ističu se dvije glave, muškarac i žena, te mramorni torzo božice Dijane koji je pronađen u porečkoj luci. Na zidovima su izloženi podni mozaici geometrijskih oblika, izrađeni od crno-bijelih kamenih tessera, pronađeni u ladanjskoj vili na poluotoku Busolo. Salon drugog kata također citira prostor četiriju «stanci» i «središnje saloće», kako bi to rekli u Dubrovniku, ili «quattro stanze e un salon xe la casa d’un schiavon» – u Veneciji. Specifičnost je porečke Palače Sinčić što se nalazi nad antičkom građevinom slična tlocrta, te zauzima pola četvrti (insula) iz rimskog razdoblja.
S balkona prema ulici Decumanus maximus prati se urbana linija te, i danas glavne starogradske ulice, a s dvorišnog balkona dva krila arhitekture: lijevo – gospodarsko, desno – za poslugu, te središnji bunar čije grlo nosi grb iz 1709. godine, što predstavlja termin ante queum za podizanje Palače Sinčić. Izložene poltrone i preostali zidni stol (ostali su preneseni u stari episkopij) nastali su u doba porečkog biskupa Petra Grassija, čiji je brat podigao jednu od posljednjih palača venecijanskog nobiliteta na Canalu Grande, u kojoj je danas smješten čuveni muzej, a preostale dvije štukature Palače Grassi u Veneciji rad su istog štukatera naših eksponata i oslikanih štukodekoracija episkopija.
Na polukatu uz porečku vedutu izložena je grafika Gian Rinalda Carlija, djelo Pietra Monaca, Carlijeva omiljenog crtača starina. Ostavštini Carlijevih pripadaju portreti uz genealogiju, a de Fachinettijevima iz Vižinade oni na suprotnom zidu. Uz roditelje izložen je portret svećenika Antonija de Fachinettija, župnika u Svetvinčentu. Njegov je brat bio Michele de Fachinetti, zastupnik u Istarskom saboru, pjesnik i izdavač. U bočnoj prostoriji drugog kata smještena je Kasnoantička zbirka. Sastoji se uglavnom od ulomaka starokršćanskih sarkofaga od IV. do VI. st. Spomenička knjižnica, smještena u autentičnim knjižničarskim ormarima iz početka XX. stoljeća, broji oko 6500 izdanja. Fond je prvotno činio jezgru porečke Gradske knjižnice. Sastoji se od donacija triju znamenitih osoba koparskog plemića Gian Rinalda Carlija, novigradskog kanonika Pietra Radoicovicha te porečkog plemića Nicoloa de Vergottinija. Knjige potječu iz razdoblja od XVI. do XIX. stoljeća a zastupljene tematike su:
teologija
povijest
književnost
medicina
zemljopis
Knjige su pretežito pisane talijanskim jezikom, no zastupljeni su i latinski, francuski, njemački, grčki te holandski jezik. U fondu se posebice ističu 50 svezaka nastalih u XVI. stoljeću te prva izdanja enciklopedija iz XVIII. stoljeća.
Zavičajni muzej Poreštine najstarija je muzejska institucija u Istri osnovana 1884. godine.Primarna zadaća Muzeja je sakupljanje, čuvanje, istraživanje civilizacijskih i kulturnih dobara Poreštine, njihova stručna i znanstvena obrada te prezentacija javnosti temeljem stručnih, znanstvenih i drugih obavijesnih sredstava. U lapidariju dvorišta Zavičajnog muzeja Poreštine izloženi su heraldički predmeti u širem smislu riječi (artefakti, dijelovi sakralnih ili svjetovnih arhitektonskih objekata i kameni spomenici) na kojima je apliciran heraldički simbol kao strukturni ili samo dekorativni element. Predmeti čine jedinstvenu cjelinu povijesnog odjela a imaju temeljnu ulogu u promicanju i predstavljanju gradskog plemstva koje je na neki način određivalo i upravljalo političkim tijekovima, a izravno i samim gradskim socijalno-gospodarskim razvitkom Poreča.  U prizemlju Zavičajnog muzeja Poreštine smješten je Lapidarij u koji su uklopljeni dragocjeni kameni spomenici (sarkofazi, kapiteli, nadgrobni spomenici, kamene žare, bazamenti kipova, are, zavjetni spomenici i dr.) koji nam govore o bogatom rimskom kulturnom naslijeđu ovoga kraja. Osobitu pozornost zaslužuje kamena ara Tita Volusija Hermesa na kojoj su reljefno isklesane dvije scene iz poljodjelskog života porečkog agera, prizori berbe maslina i grožđa. Jednako važan epigrafski spomenik je ara koju je Tit Abudije Ver, viceadmiral ravenske flote, posvetio Neptunu i Augustovom božanstvu. Iz teksta saznajemo da je Tit Abudije Ver vlastitim sredstvima obnovio Veliki hram, sagradio gat u luci te skulpturama ukrasio kuću. U prizemnom su prostoru također izloženi reprezentativni primjerci Prapovijesne zbirke koji potječu iz razdoblja od VI. do II. stoljeća pr. Krista. Zastupljeni materijali u izložbi su keramika, kamen i metal. Velika većina izložaka proizlazi iz prapovijesnih nekropola iz okolice Poreča: Picugi, Sv. Andeo, Mali Sv. Andeo i Mordele. Salon prvog kata Palače Sinčić tipična je reprezentativna sala istarskog nobiliteta u gradovima. Ovaj «piano nobile» otvara se u četiri «stance» dvokrilnim oslikanim vratima, a mala su vrata veza s krilom zgrade u kojem se nalazila posluga. Na poprečnim stranama salona otvaraju se balkoni dvorišta i Dekumanusove ulice. U salonu su izloženi namještaj i slike sto su pripadale nekima od najznačajnijih porečkih i istarskih obitelji. Veliki stol sa stolicama posred salona potječu iz Palače de Vergottini smještene pored ulaza u katedralu, a namještaj uz balkon na glavnoj ulici iz salona obitelji Polesini. Izvorno je u salonu izložena Posljednja večera, nastala kao kopija Palminog djela iz Eufrazijane. Preostali portreti i namještaj potječu uglavnom od porečkih obitelji, a samo jedna (Šepić – Sepic) ima sigurno ime vlasnika. Svi portreti pripadaju ostavštini Carli, od Tarsie Bradamante – Carli iz početka 17. st. do portreta Gian Rinalda Carli iz samog kraja seicenta, Grb porečke plemenitaške obitelji Corsini nad Dekumanusovom ulicom pandan je amblemu Sinčićevih, s kojima su bili u najužem srodstvu, te uz Posljednju večeru i nama neznani namještaj, davahu prijemnom salonu «piana mobile» potrebnu reprezentativnost. Obitelj Sinčić potječe iz dalmatinskog zaleđa prema Hercegovini, gdje su za Veneciju ratovali protiv Turaka i stekli nobilitet. Kao plemenitaška hvarska obitelj preselila se nakon Uskočkog rata u Istru početkom seicenta.
U bočnim je prostorijama prvog kata smještena Antička zbirka. Predmeti izloženi u vitrinama su pronađeni na Poreštini. Pretežno su od kamena, keramike, stakla i metala. Po jedinstvenosti plastične izvedbe ističu se dvije glave, muškarac i žena, te mramorni torzo božice Dijane koji je pronađen u porečkoj luci. Na zidovima su izloženi podni mozaici geometrijskih oblika, izrađeni od crno-bijelih kamenih tessera, pronađeni u ladanjskoj vili na poluotoku Busolo. Salon drugog kata također citira prostor četiriju «stanci» i «središnje saloće», kako bi to rekli u Dubrovniku, ili «quattro stanze e un salon xe la casa d’un schiavon» – u Veneciji. Specifičnost je porečke Palače Sinčić što se nalazi nad antičkom građevinom slična tlocrta, te zauzima pola četvrti (insula) iz rimskog razdoblja.
S balkona prema ulici Decumanus maximus prati se urbana linija te, i danas glavne starogradske ulice, a s dvorišnog balkona dva krila arhitekture: lijevo – gospodarsko, desno – za poslugu, te središnji bunar čije grlo nosi grb iz 1709. godine, što predstavlja termin ante queum za podizanje Palače Sinčić. Izložene poltrone i preostali zidni stol (ostali su preneseni u stari episkopij) nastali su u doba porečkog biskupa Petra Grassija, čiji je brat podigao jednu od posljednjih palača venecijanskog nobiliteta na Canalu Grande, u kojoj je danas smješten čuveni muzej, a preostale dvije štukature Palače Grassi u Veneciji rad su istog štukatera naših eksponata i oslikanih štukodekoracija episkopija.
Na polukatu uz porečku vedutu izložena je grafika Gian Rinalda Carlija, djelo Pietra Monaca, Carlijeva omiljenog crtača starina. Ostavštini Carlijevih pripadaju portreti uz genealogiju, a de Fachinettijevima iz Vižinade oni na suprotnom zidu. Uz roditelje izložen je portret svećenika Antonija de Fachinettija, župnika u Svetvinčentu. Njegov je brat bio Michele de Fachinetti, zastupnik u Istarskom saboru, pjesnik i izdavač. U bočnoj prostoriji drugog kata smještena je Kasnoantička zbirka. Sastoji se uglavnom od ulomaka starokršćanskih sarkofaga od IV. do VI. st. Spomenička knjižnica, smještena u autentičnim knjižničarskim ormarima iz početka XX. stoljeća, broji oko 6500 izdanja. Fond je prvotno činio jezgru porečke Gradske knjižnice. Sastoji se od donacija triju znamenitih osoba koparskog plemića Gian Rinalda Carlija, novigradskog kanonika Pietra Radoicovicha te porečkog plemića Nicoloa de Vergottinija. Knjige potječu iz razdoblja od XVI. do XIX. stoljeća a zastupljene tematike su:
teologijapovijestknjiževnostmedicinazemljopis
Knjige su pretežito pisane talijanskim jezikom, no zastupljeni su i latinski, francuski, njemački, grčki te holandski jezik. U fondu se posebice ističu 50 svezaka nastalih u XVI. stoljeću te prva izdanja enciklopedija iz XVIII. stoljeća.