Vranjic

Poluotok na kojem je današnji Vranjic i susjedno kopno bili su po svoj prilici naseljeni već u prapovijesno doba. Danas poluotok, a u davnini otok, privukao je ljude da tu borave, pa arheološki nalazi svjedoče o životu od prapovijesnog i rimskog doba do današnjih dana. Iz rimskoga doba su, na primjer, ostaci luke otkriveni prilikom gradnje skladišta za naftu na sjevernoj strani zaljeva (istraživali su B. Kirigin i F. Oreb 1976. godine) i mnogobrojni kameni spomenici, natpisi, nadgrobne stele, ulomci arhitektonskog ukrasa itd. Mnogi su danas u Arheološkom muzeju u Splitu, a mnogi su ugrađeni u kuće, sagrađene svršetkom prošloga i početkom ovoga stoljeća, što je tada bio čest običaj. Na položaju zvanom Crikvina(e) otkriveni su ostaci bazilike iz starokršćanskoga doba (5./6. stoljeće) s grobljem, a možda i ostaci istodobnog samostana što se smije zaključiti po jednom natpisu koji spominje nekoga monaha Petra.
Naselje na tome mjestu postojalo je i u srednjem vijeku, a povezuje se s imenom Durana u jednoj krivotvorini koju se pripisuje kralju Krešimiru II. (oko 950.-960. godine). Splitski arhiđakon Toma u svojoj Solinskoj povijesti spominje Vranjic (zove ga Hurania) kao otok na kojem su kaštel i posjed splitskog nadbiskupa. Naselje živi, po svoj prilici, do mletačko-turskih ratova za kojih je čitav solinski kraj bio opustošen i uglavnom napušten. Poslije stoljeća i pol, u drugoj polovici 17. i na početku 18. stoljeća, na područje Vranjica, kao i na velik dio solinskoga polja, dolaze novi stanovnici iz zaleđa, iz zagorskog dijela Dalmacije, uglavnom iz okolice Drniša, koje su mletačke vlasti naseljavale u opustjelim krajevima. Obnavlja se, uz ostalo, i vjerski život pa, na primjer, crkva sv. Martina u Vranjicu biva tada i župna crkva za područje Solina. Obnovljena je 1729. godine, a današnja je pregrađena i povećana 1915. odnosno 1928. godine. Posebna su vrijednost u njoj freske J. Kljakovića i V. Paraća iz doba posljednje obnove.
U drugoj polovici 19. stoljeća Vranjic poprima izgled uređenoga mjesta u čemu je zasluge imala i skupina intelektualaca sklonih narodnjačkome pokretu poput Petra Benzona, don Luke Vuškovića i don Frane Ivaniševića, vranjičko-solinskoga župnika. I dva ugledna arheologa i povjesničara rođena su u Vranjicu: don L. Jelić (1863.-1922.) i don F. Bulić (1846.-1934.). Obojica su pridonijela prepoznavanju mjesne povijesti i, dakako, one mnogo šire, solinske i hrvatske. Iz ovoga doba postoji nekoliko umjetničkih djela koja prikazuju Vranjic, a slikali su ih putujući slikari, no osobito su vrijedna ulja E. Vidovića, koji je načinio pet veduta mjesta. To je, međutim doba kad Vranjic i čitav solinski kraj zahvaća industrijalizacija pa, uz ostalo, uz betonske zgrade niču i tvornice cementa, skladišta za nova goriva: naftu i benzin.

Poluotok na kojem je današnji Vranjic i susjedno kopno bili su po svoj prilici naseljeni već u prapovijesno doba. Danas poluotok, a u davnini otok, privukao je ljude da tu borave, pa arheološki nalazi svjedoče o životu od prapovijesnog i rimskog doba do današnjih dana.
Iz rimskoga doba su, na primjer, ostaci luke otkriveni prilikom gradnje skladišta za naftu na sjevernoj strani zaljeva (istraživali su B. Kirigin i F. Oreb 1976. godine) i mnogobrojni kameni spomenici, natpisi, nadgrobne stele, ulomci arhitektonskog ukrasa itd. Mnogi su danas u Arheološkom muzeju u Splitu, a mnogi su ugrađeni u kuće, sagrađene svršetkom prošloga i početkom ovoga stoljeća, što je tada bio čest običaj.
Na položaju zvanom Crikvina(e) otkriveni su ostaci bazilike iz starokršćanskoga doba (5./6. stoljeće) s grobljem, a možda i ostaci istodobnog samostana što se smije zaključiti po jednom natpisu koji spominje nekoga monaha Petra.Naselje na tome mjestu postojalo je i u srednjem vijeku, a povezuje se s imenom Durana u jednoj krivotvorini koju se pripisuje kralju Krešimiru II. (oko 950.-960. godine). Splitski arhiđakon Toma u svojoj Solinskoj povijesti spominje Vranjic (zove ga Hurania) kao otok na kojem su kaštel i posjed splitskog nadbiskupa. Naselje živi, po svoj prilici, do mletačko-turskih ratova za kojih je čitav solinski kraj bio opustošen i uglavnom napušten.
Poslije stoljeća i pol, u drugoj polovici 17. i na početku 18. stoljeća, na područje Vranjica, kao i na velik dio solinskoga polja, dolaze novi stanovnici iz zaleđa, iz zagorskog dijela Dalmacije, uglavnom iz okolice Drniša, koje su mletačke vlasti naseljavale u opustjelim krajevima. Obnavlja se, uz ostalo, i vjerski život pa, na primjer, crkva sv. Martina u Vranjicu biva tada i župna crkva za područje Solina. Obnovljena je 1729. godine, a današnja je pregrađena i povećana 1915. odnosno 1928. godine. Posebna su vrijednost u njoj freske J. Kljakovića i V. Paraća iz doba posljednje obnove.U drugoj polovici 19. stoljeća Vranjic poprima izgled uređenoga mjesta u čemu je zasluge imala i skupina intelektualaca sklonih narodnjačkome pokretu poput Petra Benzona, don Luke Vuškovića i don Frane Ivaniševića, vranjičko-solinskoga župnika. I dva ugledna arheologa i povjesničara rođena su u Vranjicu: don L. Jelić (1863.-1922.) i don F. Bulić (1846.-1934.). Obojica su pridonijela prepoznavanju mjesne povijesti i, dakako, one mnogo šire, solinske i hrvatske. Iz ovoga doba postoji nekoliko umjetničkih djela koja prikazuju Vranjic, a slikali su ih putujući slikari, no osobito su vrijedna ulja E. Vidovića, koji je načinio pet veduta mjesta. To je, međutim doba kad Vranjic i čitav solinski kraj zahvaća industrijalizacija pa, uz ostalo, uz betonske zgrade niču i tvornice cementa, skladišta za nova goriva: naftu i benzin.