Manastirine

Rimski su običaji i zakoni, kako smo spomenuli, nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada pa su i kršćani slijedili tu navadu. Prva kršćanska groblja u Saloni, doduše, nastaju još u vrijeme ilegalnosti, dok vjera nije imala pravo ispovijedanja, na izvangradskim privatnim posjedima poput Kapljuča, Manastirina i Marusinca. Tu se nad grobovima istaknutih članova kršćanske općine, ili čak mjesnog mučenika, postupno razvija štovanje njihovih zemnih ostataka pa iz želje kršćana da se pokopaju što bliže svojim uzorima, nastaju velika groblja. Na njima se, nad kakvom kapelom ili memorijom, u kojoj je počivao vjerski uglednik, grade velike cemeterijalne bazilike.
Manastirinama je to ime nadjenula mjesna tradicija koja vrlo često u ruševinama starih zgrada vidi tragove i ostatke manastira (monasterium). Ovaj je lokalitet u vjerskoj tradiciji i žićima mjesnih, točnije splitskih svetaca, povezan s legendom o prijenosu relikvija solinskih mučenika Domnija (sv. Dujam, splitski zaštitnik) i Anastasija Akvilejca (sv. Staš) iz Salone u splitsku katedralu. Tu su legendu spomenuli i car Konstantin Porfirogenet i splitski kroničar arhiđakon Toma. Na groblju u Manastirinama pokopani su mučenici Venancije (?), Domnio i Septimije.
Ruševine na ovom lokalitetu privukle su istraživače Salone. K. Lanza, prvi direktor Arheološkog muzeja u Splitu, iskapao je prije 180 godina pokraj crkve sv. Dujma koja je na ulazu u arheološki park. Njegov sin Franjo, koji ga je naslijedio, iznio je prvi opis nalazišta. Potom je na Manastirinama istraživao F. Carrara, pa M. Glavinić, koji je objelodanio prve tlocrte (planove). Tome je važnom lokalitetu temeljito pristupio F. Bulić pa je, ocijenivši nalaze, na Manastirinama organizirao 1894. godine Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. Radeći na svome djelu o tome lokalitetu, Austrijanac R. Egger naknadno je istraživao, ali čitava površina nije ni danas istražena čak i nakon važnih revizija, novih nalaza i dodatnih proučavanja mnogih pojedinosti dobivenih radom hrvatsko-francuske ekipe koju su vodili današnji ravnatelj splitskoga muzeja E. Marin i Francuz N. Duval.
Ovaj je arheološki lokalitet osobito važan za povijest crkve jer je na njemu bio pokopan Dujam, solinski biskup i mučenik, poslije splitski patron, pogubljen za progona kršćana 304. godine u doba cara Dioklecijana. Ostaci mnogih grobnih kapela sa sarkofazima, koje su nastajale uokolo njegova groba, te crkava koje su tu sagrađene u nekoliko slojeva (graditeljskih faza), predstavljaju u današnjem obliku vrlo teško čitljivu arheološku sliku.
Rimski su običaji i zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada pa su i kršćani slijedili tu navadu. Prva kršćanska groblja u Saloni, doduše, nastaju još u vrijeme ilegalnosti, dok vjera nije imala pravo ispovijedanja, na izvangradskim privatnim posjedima poput Kapljuča, Manastirina i Marusinca.
Tu se nad grobovima istaknutih članova kršćanske općine, ili čak mjesnog mučenika, postupno razvija štovanje njihovih zemnih ostataka pa iz želje kršćana da se pokopaju što bliže svojim uzorima, nastaju velika groblja. Na njima se, nad kakvom kapelom ili memorijom, u kojoj je počivao vjerski uglednik, grade velike cemeterijalne bazilike.
Manastirinama je to ime nadjenula mjesna tradicija koja vrlo često u ruševinama starih zgrada vidi tragove i ostatke manastira (monasterium). Ovaj je lokalitet u vjerskoj tradiciji i žićima mjesnih, točnije splitskih svetaca, povezan s legendom o prijenosu relikvija solinskih mučenika Domnija (sv. Dujam, splitski zaštitnik) i Anastasija Akvilejca (sv. Staš) iz Salone u splitsku katedralu. Tu su legendu spomenuli i car Konstantin Porfirogenet i splitski kroničar arhiđakon Toma. Na groblju u Manastirinama pokopani su mučenici Venancije (?), Domnio i Septimije. Ruševine na ovom lokalitetu privukle su istraživače Salone. K. Lanza, prvi direktor Arheološkog muzeja u Splitu, iskapao je prije 180 godina pokraj crkve sv. Dujma koja je na ulazu u arheološki park. Njegov sin Franjo, koji ga je naslijedio, iznio je prvi opis nalazišta. Potom je na Manastirinama istraživao F. Carrara, pa M. Glavinić, koji je objelodanio prve tlocrte (planove). Tome je važnom lokalitetu temeljito pristupio F. Bulić pa je, ocijenivši nalaze, na Manastirinama organizirao 1894. godine Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. Radeći na svome djelu o tome lokalitetu, Austrijanac R. Egger naknadno je istraživao, ali čitava površina nije ni danas istražena čak i nakon važnih revizija, novih nalaza i dodatnih proučavanja mnogih pojedinosti dobivenih radom hrvatsko-francuske ekipe koju su vodili današnji ravnatelj splitskoga muzeja E. Marin i Francuz N. Duval. Ovaj je arheološki lokalitet osobito važan za povijest crkve jer je na njemu bio pokopan Dujam, solinski biskup i mučenik, poslije splitski patron, pogubljen za progona kršćana 304. godine u doba cara Dioklecijana. Ostaci mnogih grobnih kapela sa sarkofazima, koje su nastajale uokolo njegova groba, te crkava koje su tu sagrađene u nekoliko slojeva (graditeljskih faza), predstavljaju u današnjem obliku vrlo teško čitljivu arheološku sliku.