Legende o klečkim i ozaljskim vješticama
Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vršna previjesna stijena. Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.
Povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je krajem 19. stoljeća narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu… i bave se kojekavim drugim vradžbinama i opačinama. No, mnogi mitovi koje Strohal bilježi kao pučku predaju, uistinu su iskazi žena optuženih da su vještice, te svjedoka i sudaca na stvarnim suđenjima vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.
Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka, i to ne samo u procesima ženama iz Ogulina i okolice, već i primjerice Zagrepčankama. O toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je već slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor u putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači. Jedna od vještica, međutim, prema pučkoj legendi bila je skamenjena. Na ulazu u selo Bjelsko podno Kleka nalazi se kamena hrid nalik gljivi, koju narod zove (Visi)Baba.
I dok su progoni i istrebljenja vještica u zapadnoj Europi na vrhuncu u 17. stoljeću,u Hrvatskoj najstrašniji oblici mučenja i pogubljenja žena optuženih da su vještice počinju tek 1698., a kraj im slijedi odredbom carice Marije Terezije iz 1758. godine. U optužbama protiv vještica predbacuje im se da su sklopile ugovor s vragom i općile s njime, pretvarale ljude u životinje, uništavale ljetinu, zavodile muževe… i još mnogo toga što uvijek i nije imalo veze s narodnim sujevjerjem. U pučkim kazivanjima karlovačkog kraja vještice su zapravo često bile tek vile koje su se služile zlobnim čarolijama.
Ali, za inkvizitore toga doba, vještice su bile i travarke i druge žene koje su se bavile “poganskim” liječenjem i iscjeljivanjem, ali i samosvjesne djevojke koje su odbijale biti poslušnice u “muškom svijetu” kojeg su nametali ondašnje plemstvo i crkva. Tako se hrvatski ban Nikola Frankopan za Božić 1620. razbolio u Bosiljevu “… jer su ga vještice svojim čarolijama lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica koja se je hvastala, da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim črolijama…”. To joj navodno nije uspjelo, te je bana izliječio svećenik. Strohal, međutim, ističe: “Ovakve babe vračare imale su u narodu vrlo velik ugled. Njima je narod mnogo više vjerovao no liječnicima. U novije istom vrijeme nestaje baba vračara.”.
Kada su sa stijena Kleka “protjerane” vještice, osmjelili su ga se posjećivati ljudi. Tako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Grazza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, te pravnikom i piscom Vladimirom Mažuranićem (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića). Sastanak je bio poticaj osnivanju Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu.
Nakon Kleka, na zlu glasu po “babljim poslima” bio je nekoć i ozaljski kraj. Povjesničar Emilij Laszowski spominje da su i u njegovo vrijeme, početkom 20. stoljeća stanovnici Trga vjerovali da se na tamošnjem otočiću na Kupi u noći roče vještice koje se onuda u kočijama voze. Kao vještica je, primjerice, u Ozlju spaljena 1694. Dora Lagenka, a 1749. odrubljena je glava Bari Petruši iz Vivodine i potom s tijelom bačena u lomaču. Kao i Ogulinu, i u Ozlju i drugdje u okolici Karlovca i danas, kako je to istaknuo kustos Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig, “… razotkrivamo još uvijek duboko ukorijenjenu sklonost nekih stanovnika ovog kraja da u neobičnome, a pogotovo zlosretnome, makar posumnjaju u vještičja posla.”. Čulig je napisao i dramu o vještici Bari Petruši koja je izvedena na starom gradu Dubovcu 2000.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr
