Legende

Jedini grad – kaštel u unutrašnjosti otoka je Dobrinj; ovdje je 1100. godine nastala najstarija poznata hrvatska glagoljska isprava slavnog Dragoslava; u njemu je i etnografska zbirka cijeloga otoka; slika na antependiju (zlatni vez na crvenoj svili) izradio je P. Veneziano u 14. stoljeću. Treba ukazati i na spomenike originalnog narodnoga graditeljstva – stočne nastambe mošune, pastirska i seljačka skloništa i komarde, gumna. Tu su sopele (sopile) – ostatak prastaroga europskog glazbala, koje je drugdje nestalo.
U Dobrinju se nalazi sakralna i etnografska zbirka te zbirka okamina otoka Krka, galerija «Infeld» i galerija Sv.Anton.
Sakralni predmeti čuvali su se po crkvama, kapelama i sakristijama pa su tek u novije vrijeme pohranjeni na jedno mjesto.
Ono nešto po čemu je Vrbnik poseban teško je izreći riječima. To treba otkriti i u susretu s gradom doživjeti. Jer kad  nabrojim sve spomenike i nanižem sve važne godine, osjećam da još nešto nedostaje.
Možda je to  ono ozračje minulih vremena,  koje se dade osjetiti, a izbija  iz ponekad  neprimjetnih pa čak i neuglednih detalja, poput nekog sićušnog prozorčića, neobrađenih stijena u temeljima kuća, u kamen  urezano glagoljsko slovo ili križić. Svaka voltica i nadvoltica koje zajedno drže i onako preblizi poslagane kuće čuvaju spomen na neka druga vremena i drugačije oblike življenja na ovom skučenom prostoru.
Pamte te naše kuće i ulice jedno drugo vrijeme. Ono doba koje povijest ne bilježi kad su na tim prostorima zajedno s ljudima obitavali bića koja su nazvali maličići, krsnici, vili, mori, kudlaki.  Bilo je to tako davno da je uglavnom iščezlo iz sjećanja današnjih ljudi. Ali u najstarijim vrbničkim ulicama Roču i Smokovcu živi još sjećanje na velike probleme koje su nekad davno imali s maličićima. Ta su se mala zaigrana bića znala pojaviti iznenada, zanovijetati i zafrkavati ljude kojima nije bilo uvijek do šale. Još se spominju jednog maličića koji se je uselio na tavan jedne od kućica baš u ulici Roč. To ne bi bilo ništa strašno da nije ovaj mangupčić tražio od ukućana da mu svakog dana za objed serviraju pjat makaruni, a to je bila poslastica koju su sebi Vrbničani mogli priuštiti jedino za velike blagdane.
U ulici Smokovec  postoji kuća,  znana je kao Kugina kuća. U njoj je jednom davno živjela samohrana Jele sa sinom jedincem. Jadna žena nakon silnih nagovaranja i prijetnji pristala je kugu na leđima  unijeti u grad jer joj je obećala da će njezine ukućane poštedjeti strašne smrti.  Ali te je večeri mali dječak, Jelin sinčić navratio susjedima da ne bude doma sam. Strašna bolest tu je večer poharala sve kuće, poštedjela je Jelinu kuću, ali ne i susjedovu.
Puteljak Šenoin put koji spaja ulicu Pod keštel i Gospoji spomen je na prekrasnu ljubavnu priču.  Akteri su jedna Vrbenka Dume i senjski uskok. Uzalud je mletački činovnik nudio Dumi ruku i blagostanje. Ona je čeznula za drugim. Po najvećoj buri kad se je to moglo najmanje očekivati doveslao je uskok po zapjenjenom moru svoju barku pod stijene nad koje se nadvio Šenoin put. Njemu ususret pohrlila je Dume i ništa ju nije moglo zaustaviti. Priča ima sretan završetak.
Neke od ovih legendi čuo je Šenoa od svog prijatelja Vrbničanina Mata Grškovića u Pragu za vrijeme njihovih zajedničkih studenskih dana i uvrstio ih u svoja  književna djela.
Marija Kraljić
Ono nešto po čemu je Vrbnik poseban teško je izreći riječima. To treba otkriti i u susretu s gradom doživjeti. Jer kad  nabrojim sve spomenike i nanižem sve važne godine, osjećam da još nešto nedostaje. Možda je to  ono ozračje minulih vremena,  koje se dade osjetiti, a izbija  iz ponekad  neprimjetnih pa čak i neuglednih detalja, poput nekog sićušnog prozorčića, neobrađenih stijena u temeljima kuća, u kamen  urezano glagoljsko slovo ili križić. Svaka voltica i nadvoltica koje zajedno drže i onako preblizi poslagane kuće čuvaju spomen na neka druga vremena i drugačije oblike življenja na ovom skučenom prostoru. Pamte te naše kuće i ulice jedno drugo vrijeme. Ono doba koje povijest ne bilježi kad su na tim prostorima zajedno s ljudima obitavali bića koja su nazvali maličići, krsnici, vili, mori, kudlaki.  Bilo je to tako davno da je uglavnom iščezlo iz sjećanja današnjih ljudi. Ali u najstarijim vrbničkim ulicama Roču i Smokovcu živi još sjećanje na velike probleme koje su nekad davno imali s maličićima. Ta su se mala zaigrana bića znala pojaviti iznenada, zanovijetati i zafrkavati ljude kojima nije bilo uvijek do šale. Još se spominju jednog maličića koji se je uselio na tavan jedne od kućica baš u ulici Roč. To ne bi bilo ništa strašno da nije ovaj mangupčić tražio od ukućana da mu svakog dana za objed serviraju pjat makaruni, a to je bila poslastica koju su sebi Vrbničani mogli priuštiti jedino za velike blagdane.   U ulici Smokovec  postoji kuća,  znana je kao Kugina kuća. U njoj je jednom davno živjela samohrana Jele sa sinom jedincem. Jadna žena nakon silnih nagovaranja i prijetnji pristala je kugu na leđima  unijeti u grad jer joj je obećala da će njezine ukućane poštedjeti strašne smrti.  Ali te je večeri mali dječak, Jelin sinčić navratio susjedima da ne bude doma sam. Strašna bolest tu je večer poharala sve kuće, poštedjela je Jelinu kuću, ali ne i susjedovu.Puteljak Šenoin put koji spaja ulicu Pod keštel i Gospoji spomen je na prekrasnu ljubavnu priču.  Akteri su jedna Vrbenka Dume i senjski uskok. Uzalud je mletački činovnik nudio Dumi ruku i blagostanje. Ona je čeznula za drugim. Po najvećoj buri kad se je to moglo najmanje očekivati doveslao je uskok po zapjenjenom moru svoju barku pod stijene nad koje se nadvio Šenoin put. Njemu ususret pohrlila je Dume i ništa ju nije moglo zaustaviti. Priča ima sretan završetak.  Neke od ovih legendi čuo je Šenoa od svog prijatelja Vrbničanina Mata Grškovića u Pragu za vrijeme njihovih zajedničkih studenskih dana i uvrstio ih u svoja  književna djela.Marija Kraljić