Legenda o Miljenku i Dobrili

Utvrdu (kaštel) s dvorištem, danas poznatu kao kaštel Rotondo, dao je 1508.g. izgraditi trogirski vlastelin Stjepan Štafileo, na morskoj hridi.
Stambeni dio kaštela nalazio se na južnoj strani gdje se nalaze i vrata za napuštanje kaštela brodovima. Zanimljivo je da je prezime i obiteljski grb uzeo grozd – grčki staphile. Oko naselja stvoreno je naselje pravokutnog tlocrta, okruženo jarkom. Iz sela su preko pokretnog mosta vodila Sela vrata. Prostor je nazvan Brce. Tako se samo u Kaštel Štafiliću i Kaštel Novom Brca nalaze na periferiji sela, dok se kod ostalih nalaze uz sam kaštel. Uz obrambene zidine sagrađen je kaštel obitelji Ferra, danas u vlasništvu obitelji Pera.
Na zapadnom dijelu Kaštel Štafilića nalazi se kula Nehaj koju su 1548.g. počeli graditi Ljudevit i Ivan Lodi. Kula je sagrađena do gornjih pragova prozora prvog kata. Radovi su prestali nakon smrti braće Lodi, a kako nisu imali muških potomaka, kćeri i zetovi su odustali od gradnje. Kula Nehaj, iako nedovršena, plijeni poglede likovnjaka, pjesnika i turista. Ponekad za vrijeme plime izgleda kao da plovi morem.
Prva crkva u Štafiliću sagrađena je 1566.g. na kojoj su do današnjeg, baroknog izgleda izvršene brojne preinake. U njoj se nalazi čudotvorna ikona iz 16.st., tradicionalni kaštelanski zlatni nakit, te kipovi sv. Blaža i sv. Lucije, radovi Marina Studina.
Crkva sv. Juraja od Žestinja je starohrvatska crkva iz 12. st. na kojoj se posebno ističe lijepi nadvratnik ukrašen stiliziranim lišćem i križem.
Oko nje se nalazi staro groblje s očuvanim stećcima od kojih jedan ima ugraviran polumjesec. Na ovom području se nekada nalazilo srednjovjekovno selo Žestinj – Miran koje se prostiralo duž obronka planine Trečanice.
Na vrhu Velikog Bijaća (208 m) sagrađena je crkvica sv. Nofra. Na pročelju se nalazi natpis o obnovi crkve koji potječe iz 1475.g. što dokazuje da potječe iz ranog doba. Crkvu karakterizira lijepi gotički svod.
Ispod brda se nalaze Bijaći, značajno povijesno naselje iz perioda od antičkih vremena do srednjeg vijeka. Na antičkim ostacima sagrađena je ranokršćanska bazilika a u 9. st. crkva sv. Marte. Od ranog srednjeg vijeka, 9.st. pa sve do kraja XI. stoljeća Bijaći su bili jedno od glavnih središta Hrvatske države. Tu je otkrivena i jedna od najstarijih starohrvatskih crkvi – crkva sv. Marte. To je predromanička trobrodna građevina s uglatom apsidom i temeljima zvonika na pročelju. Oko nje se nalaze i ostaci drugih građevina te kasnoantičko i starohrvatsko groblje.
Na toj su lokaciji provođena arheološka istraživanja tijekom kojih je pronađen kameni namještaj starohrvatskog graditeljstva, ukrašen pleternom plastikom. Pronalasci su pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (veliki ciborij) te u Muzeju Grada Kaštela.
Današnju crkvicu dao je 1908.g. sagraditi don. Frane Bulić, pored ruševina crkvice sv. Marte.
Bogati nalazi dokazuju da su tu stolovali hrvatski narodni vladari a u prijepisu Trpimirove darovnice koja je napisana i pročitana 4. 3. 852.g. stoji: “Ja knez Hrvata ” i ” Učinjeno u mjestu koje se zove Bijaći” čime se potkrepljuje gore navedena tvrdnja.
Makadamskim putom između Trećanice i Opora u smjeru Prosike stiže se do lovačkog doma Tikvenjak, smještenog u lovištu o kojem se brine Lovačko društvo Donja Kaštela.
Na zapadnoj granici kaštelanskog prostora nalazi se Mujina špilja u kojoj se već dugi niz godina provode arheološka istraživanja. Pronađeno je mnogo kamenog oruđa, obrađenih životinjskih kosti i ognjišta. Dokazano je da su nalazi stari oko 45 000 godina što kazuje da je na tim prostorima obitavao i lovio pračovjek – neandertalac i to u vremenima kada je kopno sezalo sve do otoka Visa.
U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.
Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.
Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.
Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.
Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.
Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.
Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.

U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.

Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.
Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.
Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.

Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.

Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.
Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.