Čudo svete krvi Isusove

U staru ludbrešku tvrđavu ulazi novi gospodar Benko Thuroczy 1468. godine. Porodica Thurozy vlada u ovom kraju u 16. i 17. st. U njihovo vrijeme grad se sve više utvrđuje jer su ovaj kraj često napadali Turci. Ovuda su prošli 1532. godine, kada su mnoga sela bila spaljena, ali tvrđavu nisu dirali jer im se žurilo prema istoku. Iz tog vremena potiče legenda o čudu.
Legenda je nastala u doba patnji i vezana je uz krv velikog patnika Isusa Krista. Krv se pojavila u kaležu kada je svećenik služio misu u dvorskoj kapelici i posumnjao u mogućnost pretvorbe vina u Kristovu krv. On je, kaže se u papinskoj buli, “zapanjen ovim čudom neko vrijeme skrivao stvar, ali je napokon – jer Bog nije htio, kao što se moglo i vjerovati, da tako slavno čudo i potvrda katoličke vjere protiv onih koji u nju sumnjaju ostanu duže skriveni – kada je pao na samrtnu postelju, otvoreno ispovijedio sve kako se dogodilo, a navedeni kalež s onom tekućinom koja je imala boju naravne i vidljive krvi izložio, odnosno predao da se odloži i zauvijek čuva u župnoj crkvi Sv. Trojstva u Ludbregu”. Od tog doba se oko svete relikvije događaju Čudesna ozdravljenja. Gospodar plemićkog dobra Lehengut Toma Zerecz, obavijestio je rimski dvor o tom događaju. Relikvija je više godina bila u Rimu, ali je narod svejedno hodočastio u dvorsku kapelicu. Za vrijeme pape Julija II. u Ludbregu je sastavljena komisija koja je ispitivala svjedoke o čudesnoj relikviji. Preslušano je mnogo svjedoka, koji su govorili uglavnom o čudesnim ozdravljenjima. Svjedoci su pozivani i iz velike daljine pa je ispitivanje trajalo dugo i nije završeno za života pape Julija II., već je njegov nasljednik papa Leon X. izdao bulu 14. travnja 1513. godine kojom dozvoljava štovanje svete relikvije i koju je sam nosio ulicama Rima. Od tog vremena, u prvu nedjelju u mjesecu rujnu je veliko euharistijsko slavlje u čast sv. krvi Isusove u Ludbregu.