Štrige i štriguni (vještice i vješci)

O Štrigama, štrigunima i krsnicima
Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova i sela. Njegova moć kao da se prostire preko vremenskih i prostornih granica. Po karakteru je donekle sličan vukodlacima, morama i vampirima. Poput tih svojih srodnika i on će pohoditi “obične” ljude, najčešće suseljane koji su mu se na ovaj ili onaj način zamjerili, ili pak iz čiste zlobe. No, za razliku od njih on se uglavnom ne vraća iz svijeta mrtvih, on poput čarobnjaka i vještica živi naizgled normalan život tu pokraj nas. Njegova transformacija događa se uglavnom noću, jedan sat pred ponoć. Ponekad u svoje noćne pohode kreće sam, ali vrlo često i u društvu drugih štriguna. Uobičajeno mjesto početka pohoda su križanja putova i cesta. Stoga ne treba čuditi kako se na raskrižjima nalaze razne male građevine sa svetačkim kipovima koji bi trebali zaštititi ta mjesta od najezde upravo ovakvih zlih spodoba i spriječiti time veću štetu koja bi se mogla dogoditi širem prostoru, posebno mjestima u koje vode putovi tih raskrižja. U takvim noćima štrigunskih pohoda stradavali bi usjevi, pala bi tuča ili bi usjeve i stoku poharala kakva druga šteta koju danas, zanemarujući moć štriguna, nazivamo elementarnom nepogodom. Takve noćne družbe imale su i svoje vođe zvane Bilfo:Bilfo je kao vođa od strigi. Kada veter u leti naša sve na mestu i diže lišće gore, to su comprnice. Ovo kazivanje prikazuje do koje su se mjere miješali razni nazivi za pojedina fantastična bića koja ovdje dijele neke jednake karakteristike. Razloge tome može se tražiti u dvostrukom (ili čak možda trostrukom) podrijetlu nazivlja. Naime riječ strigoi romanskog je podrijetla, a na području Istre postoje dva romanska jezika, talijanski i istro-romanski, dok je comprnica izvedenica od njemačke riječi zaubern (čarati). U oba romanska izraza se nalazi riječ s korijenom strig što i označava vješticu. Teško je sa sigurnošću odrediti iz kojeg je od ta dva jezika preuzeta riječ. Problematičnost jednostavne zamjene pojma štrige sa vješticom proizlazi iz hrvatskog značenja skrivenog u riječi vještica koji se odnosi na znanje i implicira, ne urođenu moć, nego nešto što se uči. Posebno je to jasno kada se pomnije pregleda način nastanka vještica (vidi more ). Kod štriga, međutim, gotovo isključivo se radi o urođenoj, a možda i nasljednoj karakteristici.Urođenost štrigunske moći razotkriva se već pri porodu. Uobičajeno je tražiti posebne znakove koji upućuju na novorođenčetu da će postati štrigun. Obično su to iz medicine poznati primjeri rađanja djeteta s atavističkim elementima, najčešće repom, kojeg mora skrivati kako ga se ne bi prepoznalo:Nane Žakula iz Kortine je priša delat ve kavu. Judi su znali da je strigo, fudlak. Za njin su pokazivali rogi i fige.On je ima rep. Kad je on va kave dela, navik su se pripetavale nesriće. Judi su rekli: “Neki od nas je štrigo. Moramo si suć stomanje, da vidimo ki ima rep.” I težaki su se svukli. Žakula ni htija. Oni bot su težaki prinesli va kavu vriću stareh postol. Važgali su to, štrigu je to smrdelo pa je pobega. Od oni bot, kada je fudlak pobiga, ni bilo več dizgračije va kave. No osim repa štrigun može imati i druge oznake po rođenju, najčešće posteljicu (placentu) ili kako to nazivlju u Istri mih ili mihur:Štrige i štriguni su najbliži pojmu vještica. Štrigun se rodi u črnem mihuru koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog črnog mihura ili u drugoj varijanti crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. I odmah pri porodu moguće je očigledno izliječiti štriguna, uništavanjem tih posebnih znakova ili pak iznošenjem novorođenčeta na prozor te glasnim objavljivanjem da se rodio štrigun. No, ako se ta rijetka i zastrašujuća rođenja pravilno ne provedu odrasta štrigun. A dijapazon njegovih akcija vrlo je širok. Prvi ugroženi su sama njegova djeca:Štrigo bi pojija svoju dicu. Mati krije od njega dite. On govori: “Milo mi te je, ma sila mi te je.” Kad mu mat da pojisti va kruhe govno od diteta, onda štrigo pusti dite na miru. Ipak su možda najzanimljiviji oni elementi štriga/štriguna koji govore o njihovom djelovanju kada nisu u noćnom pohodu:Poli Rače Vasi su jedanput tri od njih kusili. Potlje južine su malo spali. I dva su se zbudili, uni treti je leža kako mrt, ni diha ni. I oni su zajedno pomislili da forši je on štrigun. I su imali sobon obične vode za pit i su zmočili sve okolo njega. Za malo potje je doteka kako jedan miš i počeja teč sve okoli mokrega za poči u nj. To je bila njegova duša, prevržena u miša. Oni su zeli jenu slamu, položili je priko mokrega i skozi slame je poša miš i skočija njemu u usta. Oni put on je izdahnjuja i reka: “O, ča san se naspa.” Oni put oni skočili na njega i pitali kadi je bija i ča je dela. On od straha, kad je vidija da znaju, je mora povidat. Govori da je bija u Kraljeven Brestu pod Učkom, da je stija ruginat svate, a je reka ni moga, da su bili tamo nikoliki krsniki i da je mora uć. Ovakva kazivanja jasno ukazuju na vjerovanje kako štrigun može pretvarati vlastitu dušu u životinju. To se direktno oslanja na elemente šamanizma u kojem se vjeruje kako čovjek posjeduje dvije duše, životnu dušu i dušu iz sna. Šaman može padanjem u trans kontrolirati svoju dušu iz sna i pri tome komunicirati s nadnaravnim svijetom (svijetom bogova) ili tijekom sna prelaziti velike geografske razdaljine. U Istri su najčešći životinjski oblici u kojima se duša iz sna objavljuje: miš, muha, kukac ili crni pas. Za razliku od šamana, štriga/štrigun nikada neće liječiti ljude nego uglavnom donositi bolest, a u nekim slučajevima smrt. Izgleda da je ta moć kontrole duše odlučujuća za krajnju, najjezovitiju i najveću transformaciju štriga nakon smrti kada uspijevaju sačuvati neku vrst životne snage. Nakon smrti se pretvaraju u vukodlake (fudlake) i napadaju poznate i nepoznate još strašnije nego što su to činili za života. Naime, tada žive uz pomoć tuđih života, izlaze iz grobova i piju krv, najčešće djeci. To direktno povezuje štriguna s vukodlacima u ostalim dijelovima Hrvatske za koje nema naznaka da su se za života ikako isticali nekim posebnim moćima. Vukodlaci nastaju tek loše izvedenim posmrtnim ritualom koji ne ispraća dušu u drugi svijet nego se zbog grešaka zadržava kao opasna sablast ili prikaza u ovome svijetu. Zaštita Navedena kazivanja direktno upućuju na nekoliko mogućih načina zaštite. Sigurno ona najvažnija jest štrigunovo raskrinkavanje već prilikom rođenja. No, upravo je to trenutak koji pokazuje začudnu dvojnu prirodu štrige. Naime, ako bi štrigun bio doista toliko zao sigurno bi se prilikom rođenja vodila briga o tome da se raskrinka svako novorođenče koje se rađa u crnom mijehu (krvavoj košuljici). To se međutim nije događalo, sudbina štrige bila je u rukama babice koja je pomagala pri porođaju. Vjerojatno je osim mogućnosti prešućivanja trebala i aktivno sudjelovati u čuvanju i prišivanju posteljice ili prikrivanju repa. Međutim, niti jedno kazivanje ne uzima babicu kao neku moguću obranu.Ljudi se ipak mogu sami braniti. Jedan od moćnih elemenata zaštite od štriguna i štriga je smrad. Prema kazivanjima izgleda da je posebno kvalitetan ljudski smrad. U jednom od primjera to je spaljivanje starih cipela dok se u drugom štrigunu daje jesti dječji izmet. Sve to tjera štriguna, ali ga ne uništava. Kao da i nema nekog kvalitetnog načina da ga se pobijedi. Jednako je i u primjerima hvatanja štriguna usred transa u kojima se ne poduzima ništa što bi uništilo štriguna i cijeli prizor aludira više na anegdotu negoli na jezivo iskustvo. Stoga bi se moglo naslutiti kako štrigun nije isključivo opasno biće i kako njegovo postojanje sigurno ima i neke druge društvene uloge osim uspostavljanja, reprezentacije i osnaživanja društvenih normi i vrijednosti. Kao što je to slučaj sa vješticama i coprnjakima oni vrlo često imaju ulogu liječnika (poznavanja trava i njihove obrade). No, ta uloga, koliko god je korisna, implicira i svojevrsnu opasnost od obratnih procesa – izazivanja bolesti i pošasti.Ne bi li onda trebalo u jedinom pravom protivniku štriguna, krsniku, tražiti tu drugu ulogu. Na kraju krajeva granica između ta dva bića je toliko porozna da se začuđujuće lagano prelazi:Poli Dubca je bija kresnik. Pod kožicun je ima zašitu stomanjicu. Na sedan lit prišli su ga pred hižu zvati štrigoti neka gre ž njimi. On na sedan lit zgubi moć kresnika, pak bi posta štrigo. Mati je to znala. Kad je bilo jušto sedan lit da se je rodija, dala mu je nič popit, on je trdo zaspa. Ona je čekala. Kad su štriri zvali, ona je tri put rekla: “Ma ga ni ne doma.” Oni su rekli: “Neka ga ne bude nigdar več.” Več nisu nigdar prišli. Osim što se poprilično lako postaje štrigun od krsnika i oznake novorođenčeta krsnika su slična onima štriguna. Ipak, za razliku od črnog miha , krsnici se rađaju u bijeloj košuljici ili kapici (ostacima placente):Kada se rodi štrigo, mihur je jaki, debeli, crni, ga treba prštrić. Kada se rodi krsnik, je bila stomanjica, se dite lipo opere, obriše. Postupak s njom je jednak kao i kod štriguna (prišivanje). Uglavnom se smatra kako su krsnici ti koji se tuku protiv štriguna i koji na taj način štite selo od najezde štriguna koji bi poubijali svu djecu u okolici. Često se, međutim, i štriguni međusobno tuku i u toj tuči ponekad nije sasvim jasno tko je krsnik, a tko štrigun. U takvim borbama i štriguni i krsnici pretvaraju se uglavnom u pse i mačke. Bijeli i šareni psi najčešća su oznaka krsnika dok je crni pas štrigun. Uz pse u bitkama su još mačke, ali i volovi. Ono što se ipak nikada ne bi propustilo učiniti, barem prema kazivanju bilo je zabijanje čavla u jezik umrlog štriguna zbog straha od njegove snage nakon umiranja.Osim sukoba u životinjskom obliku, krsnici su razvili i drugu vrst borbe protiv štriguna. Sam sam imao tu sreću da u Sovinjskim Brdima upoznam krsnicu koja je znanje naslijedila od svog oca. Ona je svijet doživljavala kao mjesto stalnog sukoba štriga i krsnika i za svaku bolest optuživala napade štriga. Uroke/bolesti/posljedice napada bi liječila hrastovim ivercima. Sama bi odlazila u šumu i tražila pogodnu hrastovu granu za ritual. Grane je rezala na trinaest malih komadića koje bi bacila u vodu. Pri bacanju svakog od njih izgovarala bi molitvu. Nikad mi nije htjela otkriti sadržaj te molitve, no u jednom od novijih radova o krsnicima i štrigama Tomo Vinšćak (2006) uspio je sa studentima zabilježiti cijelu molitvu. Za svaki se komadić moli Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu. Svi komadići koji potonu ukazuju na urok. Sam tijek zapisala je kazivačica Roža iz Zamaskog Dola: Prekrižiti se: Ću molit Očenaš i Zdravo Marijo za one duše kis oOd tega zla.Ću glet za škontraduroSveti Kuzam i Damjani sveti Benediti Majka Božija od zdravljaki ima trinaest gracij pre BogomSad ću moliti trinaest Očenaša za tega sveca (ime osobe)za svaki Očenaš jedan ugljen hititi u vodu trinaest Zdravomarij za tega sveca (ime osobe) trinaest Slavaocu za tega sveca (ime osobe) Sad ću moliti pet OčenašaPet ZdravemarijZa se one duše ki so u mukah pregatrskehkiKi se nikad nijedan zanje ne domisliSad ću moliti jeno Vero za tega sveca (ime osobe)I na kraju prekrižiti se– ne nositi vodo ća pole sonce zadI vodu nositi po dlanuI sa njom se malo podlijeI umije lice. Stavlja se u kavu.To je verzija u kojoj urečena osoba ispija vodu sa tri strane šalice. U slučaju Sovinjskih Brda krsnica bi isključivo nakon molitve palila potonule komadiće čime bi se ritual završavao.No osim što Vinšćakova studija donosi ovu molitvu ona je ujedno i odličan oblik evidencije do koje je mjere štrigunima i dalje dopušteno tumaranje Istrom 21. stoljeća. Gotovo da nema mjesta u kojem nije evidentirana, ne samo fragmentarno, egzistencija štriguna u povijesti već se pojavljuju i recentni podaci o suseljanima za koje postoji opće mišljenje kako se radi o štrigunima. To otvara još jedan element štrigunsko-krsničkog svijeta u Istri, njegove refleksije u pravnim i sličnim aktima.  Perić / Pletenac  Fantastična bića Istre i Kvarnera