Mrvljeni sir iz mješine (“mišine”) prema ilirskom receptu

Mrvljeni sir iz mješine prema ilirskom receptu
Proizvodnja mrvljenog sira iz mješine isključivo je vezana za područje Zagore, Like, Dinare, Velebita, zapadne Hercegovine prema staroj recepturi i tradiciji gdje se pravio od davnina, još od starih Ilira.
Oduvijek se pravio u ruralnim prostorima, najviše u brdsko-planskim predjelima, u kojima je glavna gospodarska aktivnost bilo stočarstvo – ovčarstvo i kozarstvo.
Upućeni kažu kako se današnja proizvodnja sira iz mješine u određenoj mjeri ipak razlikuje, u odnosnu na prijašnji proces, što se manifestira prvenstveno u vrsti mlijeka te u izmijenjenom sastavu pasmine ovaca ili koza. Podsjećaju kako je u prijašnjim stadima ovaca vlasnika isključivo bila autohtona pasmina ovca pramenka tvrdeći kako se danas uzgajaju posve druge, produktivnije pasmine. Zapravo, uzgajatelji se sve više zanimaju za uzgoj mliječnih pasmina zato što je izražena potražnja za ovčjim mlijekom radi proizvodnje sira.
Čuva se u kozjim ili ovčjim, odnosno jarećim ili janjećim stručno pripravljenim mješinama i to mu daje neobičan okus. Proizvodi se tijekom ljeta, a počne se konzumirati na početku jeseni te je sir iz mješine bio gotovo glavna hrana težacima u vrijeme teških radova pri prikupljanju ljetine te inih rano-jesenskih poslova. Bio je i najomiljeniji specijalitet za gosta uz mlado domaće vino, posebice oko blagdana Svih Svetih.
No nažalost, mrvljeni sir iz mješine danas se gotovo ne nudi ni na jednoj gradskoj tržnici niti se može kupiti u većim količinama u prodavaonicama diljem Dalmacije i Like makar za tim, ne baš običnim mliječnim proizvodom, u posljednje vrijeme sve više raste interes i kod konzumenata izvan Hrvatske, odnosno inozemnih turista.
Taj se (pra)stari mliječni proizvod ne može vidjeti ni na dernecima odnosno sajmovima, subotnjim ‘pazarima’ kao nekada, osim što se gdjegdje nudi u drvenim kačicama, izrezan na komade ili pak u staklenkama (teglama) iz ulja. A riječ je o gastronomskom proizvodu koji se, i kao delikatesa, oduvijek cijenio na trpezi stočara i težaka Zagore, Like, BiH, zatim i gurmana, ali je bio najčešća poslastica, delicija u proizvođača, vlasnika stada ovaca i koza, muznih krava. Ono što bakalar bio u prehrani siromašnih obitelji u mediteranskoj Hrvatskoj, to je pršut bio u Dalmatinskoj zagori i ruralnom prostoru Istre, a ovčji i kozji sir iz mješine za stanovnike u brdsko-planinskim predjelima BiH i dijela Like i Zagore. Ponegdje se cijenio i više od dalmatinskog, drniškog, krčkog, istarskog pršuta te ga je gotovo u svako godišnje doba bilo u mješinama poljoprivrednih obiteljskih kućanstava, onih koji su proizvodili kravlje, ovčje, kozje mlijeko i pravili takav sir.
Mrvljeni sir iz mješine (“mišine”) prema ilirskom receptu
Proizvodnja mrvljenog sira iz mješine isključivo je vezana za područje Zagore, Like, Dinare, Velebita, zapadne Hercegovine prema staroj recepturi i tradiciji gdje se pravio od davnina, još od starih Ilira.Oduvijek se pravio u ruralnim prostorima, najviše u brdsko-planskim predjelima, u kojima je glavna gospodarska aktivnost bilo stočarstvo – ovčarstvo i kozarstvo. Upućeni kažu kako se današnja proizvodnja sira iz mješine u određenoj mjeri ipak razlikuje, u odnosnu na prijašnji proces, što se manifestira prvenstveno u vrsti mlijeka te u izmijenjenom sastavu pasmine ovaca ili koza. Podsjećaju kako je u prijašnjim stadima ovaca vlasnika isključivo bila autohtona pasmina ovca pramenka tvrdeći kako se danas uzgajaju posve druge, produktivnije pasmine. Zapravo, uzgajatelji se sve više zanimaju za uzgoj mliječnih pasmina zato što je izražena potražnja za ovčjim mlijekom radi proizvodnje sira.Čuva se u kozjim ili ovčjim, odnosno jarećim ili janjećim stručno pripravljenim mješinama i to mu daje neobičan okus. Proizvodi se tijekom ljeta, a počne se konzumirati na početku jeseni te je sir iz mješine bio gotovo glavna hrana težacima u vrijeme teških radova pri prikupljanju ljetine te inih rano-jesenskih poslova. Bio je i najomiljeniji specijalitet za gosta uz mlado domaće vino, posebice oko blagdana Svih Svetih.No nažalost, mrvljeni sir iz mješine danas se gotovo ne nudi ni na jednoj gradskoj tržnici niti se može kupiti u većim količinama u prodavaonicama diljem Dalmacije i Like makar za tim, ne baš običnim mliječnim proizvodom, u posljednje vrijeme sve više raste interes i kod konzumenata izvan Hrvatske, odnosno inozemnih turista.Taj se (pra)stari mliječni proizvod ne može vidjeti ni na dernecima odnosno sajmovima, subotnjim ‘pazarima’ kao nekada, osim što se gdjegdje nudi u drvenim kačicama, izrezan na komade ili pak u staklenkama (teglama) iz ulja. A riječ je o gastronomskom proizvodu koji se, i kao delikatesa, oduvijek cijenio na trpezi stočara i težaka Zagore, Like, BiH, zatim i gurmana, ali je bio najčešća poslastica, delicija u proizvođača, vlasnika stada ovaca i koza, muznih krava. Ono što bakalar bio u prehrani siromašnih obitelji u mediteranskoj Hrvatskoj, to je pršut bio u Dalmatinskoj zagori i ruralnom prostoru Istre, a ovčji i kozji sir iz mješine za stanovnike u brdsko-planinskim predjelima BiH i dijela Like i Zagore. Ponegdje se cijenio i više od dalmatinskog, drniškog, krčkog, istarskog pršuta te ga je gotovo u svako godišnje doba bilo u mješinama poljoprivrednih obiteljskih kućanstava, onih koji su proizvodili kravlje, ovčje, kozje mlijeko i pravili takav sir.izvor www.agroklub.com/