Stećci u Imotskoj krajini

Imotska krajina je područje na kojem se nalazi veliki broj stećaka. Uglavnom ih nalazimo uz putove, odnosno duž stare rimske ceste koja je išla od Salone do Narone. To su kameni blokovi koji su postavljeni po određenom redoslijedu. Ovi kameni spomenici odolijevaju vremenskim neprilikama, građevinskoj inženjeriji kao i ljudskom nemaru.

Ispod mnoštva lišaja i patine, nalazimo klesarski obrađen vapnenac koji zadivljuje reljefnim ukrasima, ali i svojom jednostavnošću. Velik broj stećaka ukazuje na popularnost ovakvog načina ukapanja, a motivi na njima govore o velikoj časti koja je ukazivana ovakvim ukopom.

Ovi nevješto i pomalo grubo obrađeni spomenici, ove kamene gromade pronašle su svoje mjesto u prošlosti Imotske krajine, te su svjedoci pismenosti, kulture, vjere i moći ovog kraja. Imotski stećci imaju svoje osobitosti koje ih razlikuju od drugih skupina primjerice susjednih cetinskih ili hercegovačkih.

Stećci imaju oznake godina pa tako znamo da ih je najviše iz 14. i 15. st. Najviše stećaka nalazimo u Cisti Velikoj, Lokvičićima, Lovreću, Ričicama, Studencima, Berinovcu, Zagvozdu i Vinjanima Donjim. Narod ih zove bilig, kam, mramori, mašeti, kamik, a u znanstvenim krugovima zadržao se naziv stećak. Sam naziv stećak je kraći oblik imenice stojećak.

Stećci su dakle monolitni kameni blokovi, vodoravni ili uspravni nadgrobni spomenici, dakle stojeći i ležeći, prizmatičnog oblika s ravnom ili dvostrešnom gornjom plohom sa ili bez postamenta. Karakteristični su za područje Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Podrinja, dio Crne Gore, zapadne Srbije i Kosova. Izvan ovih prostora nigdje ne nalazimo stećke.

Većina znanstvenika se slaže da ovi spomenici pripadaju Vlasima. Do tog zaključka dovele su i antropološke analize kostura iz grobova pod stećcima. Ti kosturi su tipični predstavnici autohtonog (neslavenskog) vlaškog porijekla. Vlasi su bili nomadi, vjerojatno ilirskog porijekla, bavili su se stočarstvom, mada često i trgovinom i plaćeničkim vojničkim pozivom.

Porijeklo stećaka je njihova glavna problematika, tako da su vremenom postojale sasvim različite teze o njihovom porijeklu. Postojale su bogumilska, hrvatska ili srpska, 60-tih je bila bosanska teza, a vlaška teza se pojavila na kraju stoljeća, i podupire ju najviše znanstvenika koji su se bavili ovom tematikom.