Prirodna baština

Park prirode Učka prije svega karakterizira iznimna raznolikost obilježja na razmjerno malom prostoru. Tako je Učka zacijelo jedino mjesto na svijetu gdje možete fotografirati stenoendemski učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) i jedno od posljednjih europskih lokaliteta na kojem će strpljivo oko ljubitelja ptica biti nagrađeno impresivnim siluetama bjeloglavog supa (Gyps fulvus) ili surog orla (Aquila chrysaetos).

Ove vrste dva su istaknuta predstavnika ornitofaune Učke koja broji oko 100 dosad zabilježenih gnjezdarica, kao i više drugih ptičjih vrsta koje povremeno posjećuju Učku. Osebujnost flore Parka najviše se zrcali u činjenici da je to područje koje obzirom na geografski položaj i klimu obiluje i kontinentalnim i mediteranskim vrstama. Tako flora Parka prirode Učka prema aktualnoj literaturi broji oko 1300 različitih vrsta, što je s obzirom na relativno malu površinu zaštićenog područja izuzetno velik broj.

Takvo bogatstvo vrsta Učka ponajprije može zahvaliti već ranije opisanim čimbenicima fizičkog okoliša, a prije svega klimi, geologiji i reljefu. Učka ima vrlo dugu i bogatu tradiciju botaničkih, a posebno florističkih istraživanja. Prvi znanstvenici koji su posjetili Učku bili su upravo botaničari. Popis istaknutih istraživača Učke vrlo je dugačak, a većina florističkih radova koji su objavljeni u XX. stoljeću dopunjuje spoznaje o bogatstvu flore zaštićenog područja i ujedno upozorava da se, usprkos višestoljetnom razdoblju florističkih istraživanja, ovdje i dalje mogu očekivati nova otkrića.

Učka je po raznolikosti staništa te biljnih i životinjskih vrsta koje na njoj obitavaju jedna od važnih točaka biološke raznolikosti europskog kontinenta. Literaturni podaci o životinjskom svijetu koji potječu iz prve polovice XX. stoljeća ukazuju na postojanje velikog broja endema i zakonom zaštićenih vrsta na području Parka o kojima bi se trebalo aktivno skrbiti. Procjenjuje se da je poznato samo oko 40% od ukupnog broja vrsta koje nastanjuju Park.