Mirila

Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17.- 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva.
Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem.
Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.

Mirila, taj začudjujući spoj tradicije, misticizma i religije može se pronaći samo na području južnog Velebita. Ne postoji to nigdje drugdje. Nalazimo ih po planinskim prijevojima iznad Starigrada prema Velikom Rujnu, okolo Paklenice.Najbrojnija su u okolici  Ljubotića. Tu osim mirila nalazimo i pogrebne gomile slične atribucije. Mirila su povezana s dušom pokojnika, to nikako nije samo uzimanje „mire“ mrtvom tijelu nogo ima dublje značenje, uglavnom i do danas tajnovito a stari ljubotičani i sada kažu da se na mirilima radio obred opraštanja pokojnika sa suncem. ( poznati  Zanki je npr. Svoja mistična iskustva pretočio u performance mirila koje je izvodio u nekim zemljama Europe ). Ima dosta sličnosti sa tradicijom Patarena , Grka i  Ilira i samo nam malo otkivaju tajne te tradicije koja je uglavnom potpuno zamrla. Tako na primjer „tajna mjesta moći u šumi“ nestala su zauvjek a mirila nalazimo po vrletima Velebita napuštena i nekad jedva prepoznatljiva.
Kad bi netko u selu preminuo, njegova najbliža rodbina i prijatelji, tri su dana oplakivali pokojnika, pričajući pri tom zgode, dobra i loša djela iz njegovog života. Nakon trećeg dana, rano ujutro, prije izlaza sunca pokojnikovo tijelo se nosilo umotano u platno i stavljalo na drvena nosila. Zaustavljala se točno na odredjenom mjestu, obično prijevoju planine, tamo gdje su već  bila druga mirila poredana po obiteljima pokojnih. I gdje najprije grane sunce.Tijelo bi se odložilo na tlo, a ispod njega su se stavljale ravne pločaste stijene koje su točno odgovarale dužini tijela i njegovoj širini.Uzele bi se mjere tijela. Do nogu se stavljao kamen s prirodno oblim završetkom ili bi poslije bio preklesan u tu formu, a do glave zaglavni kamen, slične forme, ali malo viši. Ta dva kamena mjerila su kazivala visinu pokojnika. Ritual bi se odvijao u vrijeme izlaska sunca, a glava pokojnika bila je okrenuta prema istoku.

Na zaglavni kamen potom bi se urezivao oštrim predmetom odredjeni simbol, ovisno o tome gdje se mirila nalaze i kakve su starosti, a često se dogadjalo da se uklesavao i danima poslije obreda. Prema simbolima i načinu obrade zaglavnog kamena može se ustanoviti starost mirila kao i njegovo potpuno utapanje u simboliku kršćanstva. Simbolika je najsličnija kršćanskim tetovažama koje koriste žene srednje Bosne  a imaju sličnosti i sa ukrašavanjem stećaka. Tada je u Bosni postojala manihejska Crkva Bosanska koja je poznavala viša utemeljenja duša (bogumili).Ovi stanovnici su i došli (izbjegli od turaka) iz tih krajeva  srednje Bosne pa neka sela i sada nose toponime kao Ramići koji su porijeklom iz Rame.Neki su popjegli od crkvene inkvizicije jer su ih proglasili hereticima mučili i ubijali bez milosti.
Mirilo nije grob iako na zaglavnom kamenu stoji ime umrlog kao i na svakom grobu ali tu nema tijela. Ovim ljudima je tijelo bilo potpuno nebitno.Govorili su “tijelo je u rupi a duša je ostala na mirilima”. Na Velebitu predaje govore da tamo počiva duša koja je blizu dušama stada, a da je tijelo u grobu. Otuda i drugi naziv za mirilo – počivalo. Mirila su se gradila na prijevojima jer ona predstavljaju svojevrstan prijelaz. Tako su stanovnici Velebita vjerovali da se gradnjom mirila pomaže duši pri prijelazu u čistilište, koja kasnije putuje u rajsko kraljevstvo. Slično su na himalajskim prijevojima vjernici predbudističke religije Bon ostavljali hrpe kamenja kao amorfne dolmene.

U kultnom pak smislu, mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, zajedno sa dušama ovaca ( prema pričanju starijih žena sa Velebita, usp. A.Faber l995, l63 ). Grobu tijela, koje se sahranilo na seoskom groblju, ne pridodaje se velika važnost, dapače prvom se prilikom kosti iz obiteljskog groba povade, da bi ustupile mjesta slijedećem pokojniku iz roda. Molitve za pokojne obavljaju se u planini, na mirilama, tu se doprinosilo i darove na sjećanje pokojnoga, cvijeće, hrana ( voće) i palilo bi se svijeće na spomen dane umrlih. (M.Trošelj,l992,79)
Sam naziv mirila razjašnjen je analizom posmrtnog rituala kod stanovnika sjeverne Grčke ( N.Seremetakis, l99l , A.Margaret l974, L.M.Danforth l982 ) Prema analizi ovih autora, najznačajniji dio pogreba je oplakivanje (grčki miralogos, miraloi) te je naziv mirila zajedno s običajima i vjerovanjima o posmrtnom životu po svoj prilici donesen i preuzet od vlaškog stanovništva (A.Faber l995 l57) koje je u priobalje Jadrana doseljavalo polovicom prošloga milenija. Nemožemo međutim zanemariti i eventuelne tragove tradicije Ilira, koji su tim planinskim prostranstvima obitavali u prethistoriji pa i preko dominacije Rima, ostavivši tragova i u toponimima a i ostacima materijalne kulture. Pojava kenotafa, oplakivanje mrtvih i prenošenje kosti pokojnika u domovinu poznata je uostalom i u staroj Grčkoj, pogotovo preko Homera, koji je život Grka u davnini tako vjerno prikazao i današnjem čitatelju.
Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen.
Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
(korišteno Nedeljni Vjesnik, Ž.Laslović ;dr.A Faber)