Dvorac Bosiljevo

Stara Bosiljevačka utvrda smještena je na stijeni koja se sa sjeveroistočne strane strmo ruši do malog izvora iz kojeg teče potočić kroz ravnicu do svog ponora ispod sela Korenići. Davno nekada tu je bilo i veliko jezero koje je danas samo močvara. Oko dvorca se nalazi sačuvani park koji je od 1974. godine zaštićeni spomenik hortikulturalne arhitekture. Sasvim je sigurno da je najstariji dio utvrde Bosiljevo, koja je s vremenom značajno mijenjala svoju tlocrtnu sliku, onaj dio koji je izgrađen na strmoj kamenoj stijeni ispod koje izvire potok. Tu je smještena trokatna četverokutna branič-kula, koja je i najveća i najstarija, te je bila sve vrijeme glavna forti-fikacijska građevina. I danas je uočljivo da su njezini prozori tijesni i maleni te da je na vrhu, u kruništu, imala po tri otvora na svakoj strani. Zna se da je ta kula služila kao tamnica i kao stražarnica. Unatoč brojnim preinakama, te kasnijim temeljitim rekonstrukcijama, još je moguće utvrditi da se ova velika utvrda sastoji od dva veća dijela, od kojih su zidine s tri okrugla tornja sasvim sigurno građene kasnije od dijela sazidanog nad izvorom. Ipak vjerojatno je u tom dijelu najstariji dio jugoistočni toranj u kojem je smještena kapelica Sv. Ane. Iako je ovaj dvorac temeljito opljačkan 1671. godine nakon zrinsko-frankopanske urote, te iako je 1697. godine napravljen inventar u kojem su dvorac i utvrda temeljito opisani, nemoguće je danas utvrditi izgled ovog zamka, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća. Pred zamkom se spominje čardak, dijelom podzidan, dijelom na stupovima, spominje se most lančanik, hrastova tamnica, posebni turnić, spominju se i štale za konje, pivnica pod velikim palačom, druga i treća gradska vrata, donja hiža i još mnogo toga. Gospodarski je majur bio smješten desno uz utvrdu, ali od toga već odavno nema nikakva traga. Novije su gospodarske zgrade smještene podalje, uz Karolinšku cestu, a ispred zidina bila je posebna zgrada s kruništem i malom stražarnicom. Brojni naraštaji obitelji Frankopan su više od dva stoljeća, vladali i živjeli u Bosiljevu a uredili su ga tako da bude lijep dvorac dostojan njihova ugleda i časti. Sve do kobnog 30. travnja 1671. godine kada posljednjom vlasniku Franu Krstu Frankopanu zajedno sa svakom Petrom Zrinski, odsjekoše glave u Bečkom Novom Mestu. Njegovom smrću završila je loza Frankopana. Tada nastaje prekretnica za bosiljevački kraj kao i za ostale posjede u vlasništvu Zrinskih i Frankopana budući da su sva imanja konficirali i stavili na milost i nemilost upraviteljima. Nakon tragične smrti  posljednjeg vlasnika grada Bosiljeva, Frana Krste Frankopana i nakon neviđene pljačke, nastala je prava jagma za ovim gradom i posjedom. Od tada se nastojao zatrti svaki spomen na ove hrvatske velikaše što je uzrokovalo nestanak mnoštvo dokumenata o povijesti Bosiljeva i njegovih vlasnika. Grad i imanje su  prelazili iz ruke u ruku.