Josip Broz Tito
Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u siromašnoj obitelji Franje i Marije (rođ. Javeršek) kao sedmo od 15 djece. Brozova je majka potjecala iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.
Nakon završetka osnovne škole u Sisku izučava bravarski zanat (1907.-1910.). I odmah potom (listopad 1910.) postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Po svršenom školovanju radi u Zagrebu kao metalski radnik (1910.-1911.). U naredne dvije godine (1911.-1913) često mijenja radna mjesta i radi u tvornicama u Kamniku u Sloveniji (tu postaje član udruge Sokol), Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (gdje radi kao probni vozač u tvornici autmobila Daimler). Na odsluženje vojnog roka odlazi 1913. u Zagreb. Prvi svjetski rat zatiče kao kao vodnika 25. hrvatskog puka te je s postrojbom poslan na bojišnicu. No, za vrijeme puta na bojišicu zatvoren je zbog optužbe da promiče antimilitarizam. Na koncu je poslan na rusku bojišnicu gdje je u području Karpata pri napadu Kozačko-čečesnke konjičke divizije (4. travnja 1915.) biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj je bolnici (u mjestu Svjažsk na obali Volge) kao ratnik zarobljenik proveo 13 mjeseci. U svibnju 1916. je ozdravio i potom je upućen u mjesto Altair na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavneskih krajeva za rat. Broz odbija ponovno ići u rat tvrdeći kako je ustrojeni Dobrovljački korpus oruđe velikosrpske politike te s još 70 vojnika odbija prisegnuti srbijanskom kralju. Potom je poslan u zarobljenički logor u mjesto Aradatov. Iz logora je upućen u obližnje seleo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. Tu je ostao do ljeta 1916. kada je sa skupinom ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu se upoznaje s komunističkim idejama i radi na izgradnji željezničke pruge.
Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Zagreb se vraća 1920. kada postaje član KPJ. Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar postaje 1923. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada dobiaj otkaz i vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškom procesui osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito. Prije toga koristio je razna ilegalna imena (Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ.
U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog (kasnije Vrhovnog) štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. U to vrijeme dolazi do pokolja na Bleiburgu kada partizanske postrojbe ubijaju zarobljene ustaše, četnike, ljotićevce, slovenske bjelogardejce, pripadnike čerkeških postrojba te srbijanske i crnogorske četnike. U isto vrijeme dolazi i do masovnih pogubljenja u Sloveniji i Hrvatskoj gdje se potom zločini zataškavaju. U dijelovima zemlje koju su oslobodile partizanske postrojbe “neprijateljski elementi” su zatvarani u logore bez ikakva suđenja ili dokaza o krivici. U ovakve logore su zatvarani čak i žene, djeca i starci. U Hrvatskoj je najčešće bila riječ o pripadnicima njemačke narodnosti koji su zbog svoje nacionalne pripadnosti zatvarani u tzv. radne logore (npr. u Valpovu i Josipovcu kod Osijeka te na planini Krndiji). Za ove zločine često se krivi Tita kao glavnog nalogodavca.
Tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata (1948.) dolazi u sukob sa Staljinom. Taj je raskid uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su slani svi oni koji su sukobu Tito – Staljin nisu stali na Titovu stranu. Načini kažnjavanja na Golom otoku bili su sustavno nečovječni i ponižavajući. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953., a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik “bez ograničenja trajanja mandata”. Preminuo je 2. svibnja 1980. u Ljubljani. Prema knjizi Žarka Petana Čudesni život Josipa Broza Tita jugoslavenski je diktator prije smrti zatražio razgovor sa svećenikom. Crkva je taj zadatak povjerila svećeniku Frančeku Križniku koji je i posjetio Tita u ljubljanskoj bolnici i s njim dugo razgovarao. U ožujku naredne godine (poslije Titove smrti) Križnik je otišao otputovao u Zapadnu Njemačku gdje je poginuo u nikad razjašenjenim okolnostima. Sukladno vlastitoj želji sahranjen je u Beogradu u posebnom kompleksu nazvanom Kuća cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) – Ivan Ilić.
Brojne su žene s kojima je Broz imao ljubavne veze, a prema dostupnim podacima Davorka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Miloševićeve supruge Mirjane Marković) bila je njegova najveća ljubav. Upoznala je Tita kada je njoj bilo 20, a njemu 49 godina. Upoznali su Beogradu gdje je Tito stigao nakon smrti njegove nevjenčane supruge Herte Haas koja mu je rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanaka je postala prvo njegova tajnica i kuir, osoba od posebnog povjerenja, a potom i ljubavnica . Pod ratnim nadimkom Zdenka tijekom rata stalno je bila uz Tita. Zajedno s njim prošla je cijeli njegov ratni put te je sudjelovala u dugim marševima. To je bio težak udarac za njezino zdravlje jer je bila plućni bolesnik, a uz to i vrlo nervno labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. Dočekala je kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala te je umrla (1. svibnja 1945.). Tito ju je potom dao pokopati, ali ne na nekom groblju nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda na Dedinju. Navodno stoga kako bi stalno mogao obilaziti njezin grob. O vezi Tita i Davrojanke tadašnja jugoslavenska javnost nije znala ništa jer je bila dobro čuvana tajna sve dok je nije objavio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.
Nedugo poslije Brozove smrti u novinama su se pojavile su se informacije prema kojima je Broz umro tijekom svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti zamijenili svojim pouzdanikom. Zajedno s tom informacijom pisalo se kako ga nakon njegova posjeta Kumrovcu (poslije Drugog svjetskog rata) neki njegovi rođaci nisu prepoznali te da pravi Broz na jednoj ruci nije imao mali prst. No, ništa od toga u konačnici nije potkrijepljeno čvrstim dokazima.
Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u siromašnoj obitelji Franje i Marije (rođ. Javeršek) kao sedmo od 15 djece. Brozova je majka potjecala iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec. Prvi svjetski rat zatiče kao kao vodnika 25. hrvatskog puka te je s postrojbom poslan na bojišnicu. No, za vrijeme puta na bojišicu zatvoren je zbog optužbe da promiče antimilitarizam. Na koncu je poslan na rusku bojišnicu gdje je u području Karpata pri napadu Kozačko-čečesnke konjičke divizije (4. travnja 1915.) biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj je bolnici (u mjestu Svjažsk na obali Volge) kao ratnik zarobljenik proveo 13 mjeseci. U svibnju 1916. je ozdravio i potom je upućen u mjesto Altair na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavneskih krajeva za rat. Broz odbija ponovno ići u rat tvrdeći kako je ustrojeni Dobrovljački korpus oruđe velikosrpske politike te s još 70 vojnika odbija prisegnuti srbijanskom kralju. Potom je poslan u zarobljenički logor u mjesto Aradatov. Iz logora je upućen u obližnje seleo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. Tu je ostao do ljeta 1916. kada je sa skupinom ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu se upoznaje s komunističkim idejama i radi na izgradnji željezničke pruge.Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Zagreb se vraća 1920. kada postaje član KPJ. Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškom procesui osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito. Prije toga koristio je razna ilegalna imena (Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ.U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog (kasnije Vrhovnog) štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. Tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata (1948.) dolazi u sukob sa Staljinom. Taj je raskid uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su slani svi oni koji su sukobu Tito – Staljin nisu stali na Titovu stranu. Načini kažnjavanja na Golom otoku bili su sustavno nečovječni i ponižavajući. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953., a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik “bez ograničenja trajanja mandata”. Preminuo je 2. svibnja 1980. u Ljubljani. Prema knjizi Žarka Petana Čudesni život Josipa Broza Tita jugoslavenski je diktator prije smrti zatražio razgovor sa svećenikom. Crkva je taj zadatak povjerila svećeniku Frančeku Križniku koji je i posjetio Tita u ljubljanskoj bolnici i s njim dugo razgovarao. U ožujku naredne godine (poslije Titove smrti) Križnik je otišao otputovao u Zapadnu Njemačku gdje je poginuo u nikad razjašenjenim okolnostima. Sukladno vlastitoj želji sahranjen je u Beogradu u posebnom kompleksu nazvanom Kuća cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) – Ivan Ilić.Brojne su žene s kojima je Broz imao ljubavne veze, a prema dostupnim podacima Davorka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Miloševićeve supruge Mirjane Marković) bila je njegova najveća ljubav. Upoznala je Tita kada je njoj bilo 20, a njemu 49 godina. Upoznali su Beogradu gdje je Tito stigao nakon smrti njegove nevjenčane supruge Herte Haas koja mu je rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanaka je postala prvo njegova tajnica i kuir, osoba od posebnog povjerenja, a potom i ljubavnica . Pod ratnim nadimkom Zdenka tijekom rata stalno je bila uz Tita. Zajedno s njim prošla je cijeli njegov ratni put te je sudjelovala u dugim marševima. To je bio težak udarac za njezino zdravlje jer je bila plućni bolesnik, a uz to i vrlo nervno labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. Dočekala je kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala te je umrla (1. svibnja 1945.). Tito ju je potom dao pokopati, ali ne na nekom groblju nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda na Dedinju. Navodno stoga kako bi stalno mogao obilaziti njezin grob. O vezi Tita i Davrojanke tadašnja jugoslavenska javnost nije znala ništa jer je bila dobro čuvana tajna sve dok je nije objavio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.Nedugo poslije Brozove smrti u novinama su se pojavile su se informacije prema kojima je Broz umro tijekom svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti zamijenili svojim pouzdanikom. Zajedno s tom informacijom pisalo se kako ga nakon njegova posjeta Kumrovcu (poslije Drugog svjetskog rata) neki njegovi rođaci nisu prepoznali te da pravi Broz na jednoj ruci nije imao mali prst. No, ništa od toga u konačnici nije potkrijepljeno čvrstim dokazima.
