MESOPUSNI OBIČAJI na području Grižane – Belgrad

Čim završi Nova godina, pa za njom Sveta Tri Kralja, po starom običaju na red dođe vrijeme od krabunosi – bolje rečeno pučkog rituala, dana veselja, slobode, ludovanja, humora, užitka. Ovi običaji se štuju u grižansko-belgradskom kraju od pamtivijeka. Kada čovjek stavi masku na lice, kao da je zaštitio svoju nutrinu i oslobodio se svih stega. Krabunosi, siti i napiti, smišljeno i s puno mašte predstavljaju svoju narodnu baštinu, tjerajući duhove i demone iz sela i njiva, braneći ljude od svih zala.

Po griško-belgradskom običaju, nekada za vrijeme mesopusnih dana, mesopustari odlaze kod djevojaka. Tri tjedna pred mesopust se plesalo, a isto tako zadnju mesopusnu nedjelju. Ponedjeljak ispred mesopusta išlo se po kućama. U kuće su dolazili dječaci odjeveni u bijele hlače i modre bluze, preko kojih se preklapao dijagonalno veliki bijeli ručnik s kistama. Svirali su u tambure, na glavi su imali kapu na štrim ili šešir, a oko pasa dugačku sablju. Na licu nisu imali masku, pa su se nazivali KRABUNOSI PO MLADU. Kada su došli u paradi djevojaka pred vrata, zapjevali bi, zasvirali i zatulili u rog. Ako su vrata bila širom otvorena, išli bi u kuću, a ako ne, nastavili bi dalje do druge djevojke.

Kada su mesopustari došli u kuću, prvo su pozdravili domaćina i njegovu obitelj, a zatim su zasvirali, zapjevali i zaplesali. Mesopustari su bili počašćeni fritama, suhim smokvama, orasima, vinom ili rakijom. Kada su se raspjevali, naplesali, našalili, išli bi dalje do druge djevojke. Uz krabunose “po mladu”, u kuće su dolazili i mesopustari obučeni “po staru”. To su bili najružniji KRABUNOSI (maškare). Više su išle ženske, koje su sa sobom nosile koš u kojeg su sakupljale jaja ili jabuke, a ponekad i pokoju naranču. Obično su govorile po krabunoški, primjerice: “Stara mamice, dajte nam dva, tri…jajca…”. Oblačile su se u stare sarze, kotige tj. odjeću od ovčjeg krzna, na glavi pokrivena marama, a muški rogove od janjaca ili čak i vola.

Za vrijeme mesopusnih dana djevojke su obavezno uređivale i čistile kuću, da bude čim ljepše kada dođu momci. Krečilo se, a na namještaj stavljalo štikeraj, bijele koltre, tabletice. Sve bijelo, onako kako je to oduvijek bio običaj u ovom dijelu Primorja. Uz dečke, u grižansko-belgradskom kraju najstariju krabunošku glazbu imali su mještani sela Blaškovići, i to tzv. KALINIĆEVU GLAZBU, koju je osnovao pok. Gašpar Kalinić još 1866. godine. Njega je naslijedio sin Srećko, a zatim unuk Srećko. Instrumenti Kalinićeve glazbe dugo su se održavali do 1996. godine, kada su počele osnivati druge glazbe po ostalim selima.

Običaj je bio da se u selu Blaškovići okupljaju mesopustari s Belgradske strane, koji su, predvođeni Kalinićevom glazbom, dolazili u centar mjesta Grižane gdje su se okupljali mesopustari sela koja gravitiraju središtu Grižana. Tako okupljeni, maškaronima i civilima, obično se čitala SENTENCA koja je činila presudu MESOPUSTU, čovjeku od slame koji je bio spaljen ili obješen za sve grijehe učinjene kroz proteklu godinu. Iza toga se nastavilo igrom kola i ludovanjem do mile volje, najprije na trgu – Griškoj placi, a zatim u salama za ples.

Danas, kada je u ovom kraju manje stanovnika i kada je nakon II. svjetskog rata u Grižanima uređen Dom kulture, središte Grižana postalo je centralno mjesto okupljanja mesopustara s područja Grižane – Belgrad, iz 17 sela i 40 zaselaka. Umjesto nekadašnje Kalinićeve glazbe, rođene su Antovari, Kosteljani, Kamenjčani, Graničari, “Mali Pariz” Marušići, a posebno CENTRALNA GLAZBA u kojoj su regrutirani svi odrasli mladići. Uz njih, još i “MIĆA GLAZBA” kao juniori koji prate obuku starijih. Centralna glazba, koja pripada Udrugi za narodne običaje i očuvanje kulturne baštine “Juraj Julije Klović” Grižane, za sebe nema pisanog zakona, kao niti bilo koje mesopustare ovog kraja.

Užance su autentične na ogled nekadašnjih, jer grižanski KRABUNOS oduvijek je bio nepredvidiv, nikada po nikakvom naputku, nego samo svoj, kako on to želi, uvijek u novom ruhu ili bar ukrašen – dopunjen nekim novim detaljem. Grižanski mesopustari u stanju su napraviti najljepša alegorijska kola sa smišljenom temom iz života ljudi ili aktualnim političkim događajem. Oni u današnje vrijeme pohode susjedna mjesta, kao i nezaobilazni Riječki karneval, a vrlo su dobri domaćini brojnim grupama iz šire regije.